Genesis (Serbian)
1
1:1b.GEN.001.001U početku stvori Bog nebo i zemlju.
1:2b.GEN.001.002A zemlja beše bez obličja i pusta, i beše tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.
1:3b.GEN.001.003I reče Bog: Neka bude svetlost. I bi svetlost.
1:4b.GEN.001.004I vide Bog svetlost da je dobra; i rastavi Bog svetlost od tame.
1:5b.GEN.001.005I svetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.
1:6b.GEN.001.006Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.
1:7b.GEN.001.007I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.
1:8b.GEN.001.008A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi.
1:9b.GEN.001.009Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mesto, i neka se pokaže suvo. I bi tako.
1:10b.GEN.001.010I suvo nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vide Bog da je dobro.
1:11b.GEN.001.011Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje radja rod po svojim vrstama, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako.
1:12b.GEN.001.012I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme po svojim vrstama, i drvo, koje radja rod, u kome je seme njegovo po njegovim vrstama. I vide Bog da je dobro.
1:13b.GEN.001.013I bi veče i bi jutro, dan treći.
1:14b.GEN.001.014Potom reče Bog: Neka budu videla na svodu nebeskom, da dele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama;
1:15b.GEN.001.015I neka svetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako.
1:16b.GEN.001.016I stvori Bog dva videla velika: videlo veće da upravlja danom, i videlo manje da upravlja noću, i zvezde.
1:17b.GEN.001.017I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju.
1:18b.GEN.001.018I da upravljaju danom i noću, i da dele svetlost od tame. I vide Bog da je dobro.
1:19b.GEN.001.019I bi veče i bi jutro, dan četvrti.
1:20b.GEN.001.020Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski.
1:21b.GEN.001.021I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrveše po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro;
1:22b.GEN.001.022I blagoslovi ih Bog govoreći: Radjajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji.
1:23b.GEN.001.023I bi veče i bi jutro, dan peti.
1:24b.GEN.001.024Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zveri zemaljske po vrstama njihovim. I bi tako.
1:25b.GEN.001.025I stvori Bog zveri zemaljske po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njenim, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro.
1:26b.GEN.001.026Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji.
1:27b.GEN.001.027I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih.
1:28b.GEN.001.028I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Radjajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svih zveri što se miče po zemlji.
1:29b.GEN.001.029I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi seme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose seme; to će vam biti za hranu.
1:30b.GEN.001.030A svim zverima zemaljskim i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako.
1:31b.GEN.001.031Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.
2
2:1b.GEN.002.001Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.
2:2b.GEN.002.002I svrši Bog do sedmog dana dela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svih dela svojih, koja učini;
2:3b.GEN.002.003I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih dela svojih, koja učini;
2:4b.GEN.002.004To je postanje neba i zemlje, kad postaše, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo,
2:5b.GEN.002.005I svaku biljku poljsku, dokle je još ne beše na zemlji, i svaku travku poljsku, dokle još ne nicaše; jer Gospod Bog još ne pusti dažda na zemlju, niti beše čoveka da radi zemlju,
2:6b.GEN.002.006Ali se podizaše para sa zemlje da natapa svu zemlju.
2:7b.GEN.002.007A stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovek duša živa.
2:8b.GEN.002.008I nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i onde namesti čoveka, kog stvori.
2:9b.GEN.002.009I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakakva drveća lepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla.
2:10b.GEN.002.010A voda tečaše iz Edema natapajući vrt, i odande se deliše u četiri reke.
2:11b.GEN.002.011Jednoj je ime Fison, ona teče oko cele zemlje evilske, a onde ima zlata,
2:12b.GEN.002.012I zlato je one zemlje vrlo dobro; onde ima i bdela i dragog kamena oniha.
2:13b.GEN.002.013A drugoj je reci ime Geon, ona teče oko cele zemlje huske.
2:14b.GEN.002.014A trećoj je reci ime Hidekel, ona teče k asirskoj. A četvrta je reka Efrat.
2:15b.GEN.002.015I uzevši Gospod Bog čoveka namesti ga u vrtu edemskom, da ga radi i da ga čuva.
2:16b.GEN.002.016I zapreti Gospod Bog čoveku govoreći: Jedi slobodno sa svakog drveta u vrtu;
2:17b.GEN.002.017Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš.
2:18b.GEN.002.018I reče Gospod Bog: Nije dobro da je čovek sam; da mu načinim druga prema njemu.
2:19b.GEN.002.019Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zveri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime;
2:20b.GEN.002.020I Adam nadede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zveri poljskoj; ali se ne nadje Adamu drug prema njemu.
2:21b.GEN.002.021I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mesto popuni mesom;
2:22b.GEN.002.022I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu.
2:23b.GEN.002.023A Adam reče: Sada eto kost od mojih kosti, i telo od mog tela. Neka joj bude ime čovečica, jer je uzeta od čoveka.
2:24b.GEN.002.024Zato će ostaviti čovek oca svog i mater svoju, i prilepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo.
2:25b.GEN.002.025A behu oboje goli. Adam i žena mu, i ne beše ih sramota.
3
3:1b.GEN.003.001Ali zmija beše lukava mimo sve zveri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?
3:2b.GEN.003.002A žena reče zmiji: Mi jedemo rod sa svakog drveta u vrtu;
3:3b.GEN.003.003Samo rod s onog drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete.
3:4b.GEN.003.004A zmija reče ženi: Nećete vi umreti;
3:5b.GEN.003.005Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati šta je dobro šta li zlo.
3:6b.GEN.003.006I žena videći da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra rod s njega i okusi, pa dade i mužu svom, te i on okusi.
3:7b.GEN.003.007Tada im se otvoriše oči, i videše da su goli; pa spletoše lišća smokovog i načiniše sebi pregače.
3:8b.GEN.003.008I začuše glas Gospoda Boga, koji idjaše po vrtu kad zahladi; i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga medju drveta u vrtu.
3:9b.GEN.003.009A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: Gde si?
3:10b.GEN.003.010A on reče: Čuh glas Tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih.
3:11b.GEN.003.011A Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nisi jeo s onog drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega?
3:12b.GEN.003.012A Adam reče: Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh.
3:13b.GEN.003.013A Gospod Bog reče ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: Zmija me prevari, te jedoh.
3:14b.GEN.003.014Tada reče Gospod Bog zmiji: Kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zveri poljske; na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svog veka.
3:15b.GEN.003.015I još mećem neprijateljstvo izmedju tebe i žene i izmedju semena tvog i semena njenog; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati.
3:16b.GEN.003.016A ženi reče: Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš decu radjati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvog, i on će ti biti gospodar.
3:17b.GEN.003.017Pa onda reče Adamu: Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kog sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od nje hraniti do svog veka;
3:18b.GEN.003.018Trnje i korov će ti radjati, a ti ćeš jesti zelje poljsko;
3:19b.GEN.003.019Sa znojem lica svog ješćeš hleb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti.
3:20b.GEN.003.020I Adam nadede ženi svojoj ime Jeva, zato što je ona mati svima živima.
3:21b.GEN.003.021I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih.
3:22b.GEN.003.022I reče Gospod Bog: Eto, čovek posta kao jedan od nas znajući šta je dobro šta li zlo; ali sada da ne pruži ruku svoju i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do veka živi.
3:23b.GEN.003.023I Gospod Bog izagna ga iz vrta edemskog da radi zemlju, od koje bi uzet;
3:24b.GEN.003.024I izagnav čoveka postavi pred vrtom edemskim heruvima s plamenim mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.
4
4:1b.GEN.004.001Iza toga Adam pozna Jevu ženu svoju, a ona zatrudne i rodi Kajina, i reče: Dobih čoveka od Gospoda.
4:2b.GEN.004.002I rodi opet brata njegovog Avelja. I Avelj posta pastir a Kajin ratar.
4:3b.GEN.004.003A posle nekog vremena dogodi se, te Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskog;
4:4b.GEN.004.004A i Avelj prinese od prvina stada svog i od njihove pretiline. I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos,
4:5b.GEN.004.005A na Kajina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kajin rasrdi veoma, i lice mu se promeni.
4:6b.GEN.004.006Tada reče Gospod Kajinu: Što se srdiš? Što li ti se lice promeni?
4:7b.GEN.004.007Nećeš li biti mio, kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, greh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašću, i ti si mu stariji.
4:8b.GEN.004.008Posle govoraše Kajin s Aveljem bratom svojim. Ali kad behu u polju, skoči Kajin na Avelja brata svog, i ubi ga.
4:9b.GEN.004.009Tada reče Gospod Kajinu: Gde ti je brat Avelj? A on odgovori: Ne znam; zar sam ja čuvar brata svog?
4:10b.GEN.004.010A Bog reče: Šta učini! Glas krvi brata tvog viče sa zemlje k meni.
4:11b.GEN.004.011I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvog iz ruke tvoje.
4:12b.GEN.004.012Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svog. Bićeš potukač i begunac na zemlji.
4:13b.GEN.004.013A Kajin reče Gospodu: Krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti.
4:14b.GEN.004.014Evo me teraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred Tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa će me ubiti ko me udesi.
4:15b.GEN.004.015A Gospod mu reče: Zato ko ubije Kajina, sedam će se puta to pokajati. I načini Gospod znak na Kajinu da ga ne ubije ko ga udesi.
4:16b.GEN.004.016I otide Kajin ispred Gospoda, i naseli se u zemlji naidskoj na istoku prema Edemu.
4:17b.GEN.004.017I pozna Kajin ženu svoju, a ona zatrudne i rodi Enoha. I sazida grad i prozva ga po imenu sina svog Enoh.
4:18b.GEN.004.018A Enohu rodi se Gaidad; a Gaidad rodi Maleleila: a Maleleilo rodi Matusala; a Matusal rodi Lameha.
4:19b.GEN.004.019I uze Lameh dve žene: jednoj beše ime Ada a drugoj Sela.
4:20b.GEN.004.020I Ada rodi Jovila; od njega se narodiše koji žive pod šatorima i stoku pasu.
4:21b.GEN.004.021A bratu njegovom beše ime Juval; od njega se narodiše gudači i svirači.
4:22b.GEN.004.022A i Sela rodi Tovela, koji beše vešt kovati svašta od bronze i od gvoždja; a sestra Tovelu beše Noema.
4:23b.GEN.004.023I reče Lameh svojim ženama, Adi i Seli: Čujte glas moj, žene Lamehove, poslušajte reči moje: ubiću čoveka za ranu svoju i mladića za masnicu svoju.
4:24b.GEN.004.024Kad će se Kajin osvetiti sedam puta, Lameh će sedamdeset i sedam puta.
4:25b.GEN.004.025A Adam opet pozna ženu svoju, i ona rodi sina, i nade mu ime Sit, jer mi, reče, Bog dade drugog sina za Avelja, kog ubi Kajin.
4:26b.GEN.004.026I Situ se rodi sin, kome nadede ime Enos. Tada se poče prizivati ime Gospodnje.
5
5:1b.GEN.005.001Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori čoveka po obličju svom stvori ga.
5:2b.GEN.005.002Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovek, kad biše stvoreni.
5:3b.GEN.005.003I požive Adam sto trideset godina, i rodi sina po obličju svom, kao što je on, i nadede mu ime Sit.
5:4b.GEN.005.004A rodiv Sita požive Adam osam stotina godina, radjajući sinove i kćeri;
5:5b.GEN.005.005Tako požive Adam svega devet stotina trideset godina; i umre.
5:6b.GEN.005.006A Sit požive sto pet godina, i rodi Enosa;
5:7b.GEN.005.007A rodiv Enosa požive Sit osam stotina sedam godina, radjajući sinove i kćeri;
5:8b.GEN.005.008Tako požive Sit svega devet stotina dvanaest godina; i umre.
5:9b.GEN.005.009A Enos požive devedeset godina, i rodi Kajinana;
5:10b.GEN.005.010A rodiv Kajinana požive Enos osam stotina petnaest godina, radjajući sinove i kćeri;
5:11b.GEN.005.011Tako požive Enos svega devet stotina pet godina; i umre.
5:12b.GEN.005.012A Kajinan požive sedamdeset godina, i rodi Maleleila;
5:13b.GEN.005.013A rodiv Maleleila požive Kajinan osam stotina i četrdeset godina, radjajući sinove i kćeri;
5:14b.GEN.005.014Tako požive Kajinan svega devet stotina deset godina; i umre.
5:15b.GEN.005.015A Maleleilo požive šezdeset pet godina, i rodi Jareda;
5:16b.GEN.005.016A rodiv Jareda požive Maleleilo osam stotina trideset godina, radjajući sinove i kćeri;
5:17b.GEN.005.017Tako požive Maleleilo svega osam stotina devedeset pet godina; i umre.
5:18b.GEN.005.018A Jared požive sto i šezdeset i dve godine, i rodi Enoha;
5:19b.GEN.005.019A rodiv Enoha požive Jared osam stotina godina, radjajući sinove i kćeri;
5:20b.GEN.005.020Tako požive Jared svega devet stotina šezdeset dve godine, i umre.
5:21b.GEN.005.021A Enoh požive šezdeset pet godina, i rodi Matusala;
5:22b.GEN.005.022A rodiv Matusala požive Enoh jednako po volji Božjoj trista godina, radjajući sinove i kćeri;
5:23b.GEN.005.023Tako požive Enoh svega trista šezdeset pet godina;
5:24b.GEN.005.024I živeći Enoh jednako po volji Božjoj, nestade ga jer ga uze Bog.
5:25b.GEN.005.025A Matusal požive sto osamdeset sedam godina, i rodi Lameha;
5:26b.GEN.005.026A rodiv Lameha požive Matusal sedam stotina osamdeset dve godine, radjajući sinove i kćeri;
5:27b.GEN.005.027Tako požive Matusal svega devet stotina i šezdeset i devet godina; i umre.
5:28b.GEN.005.028A Lameh požive sto osamdeset i dve godine, i rodi sina,
5:29b.GEN.005.029I nadede mu ime Noje govoreći: Ovaj će nas odmoriti od poslova naših i od truda ruku naših na zemlji, koju prokle Gospod.
5:30b.GEN.005.030A rodiv Noja požive Lameh pet stotina devedeset pet godina, radjajući sinove i kćeri;
5:31b.GEN.005.031Tako požive Lameh svega sedam stotina sedamdeset sedam godina; i umre.
5:32b.GEN.005.032A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.
6
6:1b.GEN.006.001A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše.
6:2b.GEN.006.002Videći sinovi Božji kćeri čovečije kako su lepe uzimaše ih za žene koje hteše.
6:3b.GEN.006.003A Gospod reče: Neće se duh moj do veka preti s ljudima, jer su telo; neka im još sto dvadeset godina.
6:4b.GEN.006.004A beše tada divova na zemlji; a i posle, kad se sinovi Božji sastajahu sa kćerima čovečijim, pa im one radjahu sinove; to behu silni ljudi, od starine na glasu.
6:5b.GEN.006.005I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihovog svagda samo zle,
6:6b.GEN.006.006Pokaja se Gospod što je stvorio čoveka na zemlji, i bi mu žao u srcu.
6:7b.GEN.006.007I reče Gospod: Hoću da istrebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od čoveka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio.
6:8b.GEN.006.008Ali Noje nadje milost pred Gospodom.
6:9b.GEN.006.009Ovo su dogadjaji Nojevi: Noje beše čovek pravedan i bezazlen svog veka; po volji Božjoj svagda življaše Noje.
6:10b.GEN.006.010I rodi Noje tri sina: Sima, Hama i Jafeta.
6:11b.GEN.006.011A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja.
6:12b.GEN.006.012I pogleda Bog na zemlju, a ona beše pokvarena; jer svako telo pokvari put svoj na zemlji.
6:13b.GEN.006.013I reče Bog Noju: Kraj svakom telu dodje preda me, jer napuniše zemlju bezakonja; i evo hoću da ih zatrem sa zemljom.
6:14b.GEN.006.014Načini sebi kovčeg od drveta gofera, i načini pregratke u kovčegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja.
6:15b.GEN.006.015I načini ga ovako; u dužinu neka bude trista lakata, u širinu pedeset lakata, i u visinu trideset lakata;
6:16b.GEN.006.016Pusti dosta svetlosti u kovčeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovčegu sa strane; i načini ga na tri boja: donji, drugi i treći.
6:17b.GEN.006.017Jer evo pustiću potop na zemlju da istrebim svako telo u kome ima živa duša pod nebom; šta je god na zemlji sve će izginuti.
6:18b.GEN.006.018Ali ću s tobom učiniti zavet svoj: i ući ćeš u kovčeg ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom.
6:19b.GEN.006.019I od svega živog, od svakog tela, uzećeš u kovčeg po dvoje, da sačuvaš u životu sa sobom, a muško i žensko neka bude.
6:20b.GEN.006.020Od ptica po vrstama njihovim, od stoke po vrstama njenim, i od svega što se miče na zemlji po vrstama njegovim, od svega po dvoje neka udje s tobom, da ih sačuvaš u životu.
6:21b.GEN.006.021I uzmi sa sobom svega što se jede, i čuvaj kod sebe, da bude hrane tebi i njima.
6:22b.GEN.006.022I Noje učini, kako mu zapovedi Bog, sve onako učini.
7
7:1b.GEN.007.001I reče Gospod Noju: Udji u kovčeg ti i sav dom tvoj; jer te nadjoh pravedna pred sobom ovog veka.
7:2b.GEN.007.002Uzmi sa sobom od svih životinja čistih po sedmoro, sve mužjaka i ženku njegovu; a od životinja nečistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu,
7:3b.GEN.007.003Takodje i od ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se sačuva seme na zemlji.
7:4b.GEN.007.004Jer ću do sedam dana pustiti dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći, i istrebiću sa zemlje svako telo živo, koje sam stvorio.
7:5b.GEN.007.005I Noje učini sve što mu zapovedi Gospod.
7:6b.GEN.007.006A beše Noju šest stotina godina kad dodje potop na zemlju.
7:7b.GEN.007.007I udje Noje u kovčeg i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim radi potopa.
7:8b.GEN.007.008Od životinja čistih i od životinja nečistih i od ptica i od svega što se miče po zemlji,
7:9b.GEN.007.009Udje k Noju u kovčeg po dvoje, muško i žensko, kao što beše Bog zapovedio Noju.
7:10b.GEN.007.010A u sedmi dan dodje potop na zemlju.
7:11b.GEN.007.011Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugog meseca, sedamnaesti dan toga meseca, taj dan razvališe se svi izvori velikog bezdana, i otvoriše se ustave nebeske;
7:12b.GEN.007.012I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći.
7:13b.GEN.007.013Taj dan udje u kovčeg Noje i Sim i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i žena Nojeva i tri žene sinova njegovih s njima;
7:14b.GEN.007.014Oni, i svakojake zveri po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i šta se god miče po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i šta god leti i ima krila,
7:15b.GEN.007.015Dodje k Noju u kovčeg po dvoje od svakog tela, u kome ima živa duša,
7:16b.GEN.007.016Muško i žensko od svakog tela udjoše, kao što beše Bog zapovedio Noju; pa Gospod zatvori za njim.
7:17b.GEN.007.017I bi potop na zemlji za četrdeset dana; i voda dodje i uze kovčeg, i podiže ga od zemlje.
7:18b.GEN.007.018I navali voda, i usta jako po zemlji, i kovčeg stade ploviti vodom.
7:19b.GEN.007.019I navaljivaše voda sve većma po zemlji, i pokri sva najviša brda što su pod celim nebom.
7:20b.GEN.007.020Petnaest lakata dodje voda iznad brda, pošto ih pokri.
7:21b.GEN.007.021Tada izgibe svako telo što se micaše na zemlji, ptice i stoka, i zveri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi.
7:22b.GEN.007.022Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što beše na suvom, pomre.
7:23b.GEN.007.023I istrebi se svako telo živo na zemlji, i ljudi i stoka i šta god gamiže i ptice nebeske, sve, velim, istrebi se sa zemlje; samo Noje osta i šta s njim beše u kovčegu.
7:24b.GEN.007.024I stajaše voda povrh zemlje sto pedeset dana.
8
8:1b.GEN.008.001A Bog se opomenu Noja i svih zveri i sve stoke što behu s njim u kovčegu; i posla Bog vetar na zemlju da uzbije vodu.
8:2b.GEN.008.002I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
8:3b.GEN.008.003I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše posle sto pedeset dana;
8:4b.GEN.008.004Te se ustavi kovčeg sedmog meseca dana sedamnaestog na planini Araratu.
8:5b.GEN.008.005I voda opadaše sve većma do desetog meseca; i prvog dana desetog meseca pokazaše se vrhovi od brda.
8:6b.GEN.008.006A posle četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji beše načinio;
8:7b.GEN.008.007I ispusti gavrana, koji jednako odletaše i doletaše dokle ne presahnu voda na zemlji.
8:8b.GEN.008.008Pa pusti i golubicu da bi video je li opala voda sa zemlje.
8:9b.GEN.008.009A golubica ne našavši gde bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovčeg, jer još beše voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovčeg.
8:10b.GEN.008.010I počeka još sedam dana, po opet ispusti golubicu iz kovčega.
8:11b.GEN.008.011I pred veče vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji beše otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.
8:12b.GEN.008.012Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
8:13b.GEN.008.013Šest stotina prve godine veka Nojevog prvi dan prvog meseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suvu.
8:14b.GEN.008.014A drugog meseca dvadeset sedmog dana beše sva zemlja suva.
8:15b.GEN.008.015Tada reče Bog Noju govoreći:
8:16b.GEN.008.016Izadji iz kovčega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;
8:17b.GEN.008.017Sve zveri što su sa tobom od svakog tela, ptice i stoku i šta god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se razidju po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.
8:18b.GEN.008.018I izidje Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim.
8:19b.GEN.008.019Sve zveri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama izidjoše iz kovčega.
8:20b.GEN.008.020I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
8:21b.GEN.008.021I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svom: Neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovečijeg zla od malena; niti ću više ubijati sve što živi, kao što učinih.
8:22b.GEN.008.022Od sada dokle bude zemlje, neće nestajati setve ni žetve, studeni ni vrućine, leta ni zime, dana ni noći.
9
9:1b.GEN.009.001I Bog blagoslovi Noja i sinove njegove, i reče im; radjajte se i množite se i napunite zemlju;
9:2b.GEN.009.002I sve zveri zemaljske i sve ptice nebeske i sve što ide po zemlji i sve ribe morske neka vas se boje i straše; sve je predano u vaše ruke.
9:3b.GEN.009.003Šta se god miče i živi, neka vam bude za jelo, sve vam to dadoh kao zelenu travu.
9:4b.GEN.009.004Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv.
9:5b.GEN.009.005Jer ću i vašu krv, duše vaše, iskati; od svake ću je zveri iskati; iz ruke samog čoveka, iz ruke svakog brata njegovog iskaću dušu čovečiju.
9:6b.GEN.009.006Ko prolije krv čovečiju, njegovu će krv proliti čovek; jer je Bog po svom obličju stvorio čoveka.
9:7b.GEN.009.007Radjajte se dakle i množite se; narodite se veoma na zemlji i namnožite se na njoj.
9:8b.GEN.009.008I reče Bog Noju i sinovima njegovim s njim, govoreći:
9:9b.GEN.009.009A ja evo postavljam zavet svoj s vama i s vašim semenom nakon vas,
9:10b.GEN.009.010I sa svim životinjama, što su s vama od ptica, od stoke i od svih zveri zemaljskih što su s vama, sa svačim što je izašlo iz kovčega, i sa svim zverima zemaljskim.
9:11b.GEN.009.011Postavljam zavet svoj s vama, te odsele neće nijedno telo poginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.
9:12b.GEN.009.012I reče Bog: Evo znak zaveta koji postavljam izmedju sebe i vas i svake žive tvari, koja je s vama do veka:
9:13b.GEN.009.013Metnuo sam dugu svoju u oblake, da bude znak zaveta izmedju mene i zemlje.
9:14b.GEN.009.014Pa kad oblake navučem na zemlju, videće se duga u oblacima,
9:15b.GEN.009.015I opomenuću se zaveta svog koji je izmedju mene i vas i svake duše žive u svakom telu, i neće više biti od vode potopa da zatre svako telo.
9:16b.GEN.009.016Duga će biti u oblacima, pa ću je pogledati, i opomenuću se večnog zaveta izmedju Boga i svake duše žive u svakom telu koje je na zemlji.
9:17b.GEN.009.017I reče Bog Noju: To je znak zaveta koji sam učinio izmedju sebe i svakog tela na zemlji.
9:18b.GEN.009.018A behu sinovi Nojevi koji izadjoše iz kovčega: Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Hanancima.
9:19b.GEN.009.019To su tri sina Nojeva, i od njih se naseli sva zemlja.
9:20b.GEN.009.020A Noje poče raditi zemlju, i posadi vinograd.
9:21b.GEN.009.021I napiv se vina opi se, i otkri se nasred šatora svog.
9:22b.GEN.009.022A Ham, otac Hanancima, vide golotinju oca svog, i kaza obojici braće svoje na polju.
9:23b.GEN.009.023A Sim i Jafet uzeše haljinu, i ogrnuše je obojica na ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju oca svog, licem natrag okrenuvši se da ne vide golotinje oca svog.
9:24b.GEN.009.024A kad se Noje probudi od vina, dozna šta mu je učinio mladji sin,
9:25b.GEN.009.025I reče: Proklet da je Hanan, i da bude sluga slugama braće svoje!
9:26b.GEN.009.026I još reče: Blagosloven da je Gospod Bog Simov, i Hanan da mu bude sluga!
9:27b.GEN.009.027Bog da raširi Jafeta da živi u šatorima Simovim, a Hanan da im bude sluga!
9:28b.GEN.009.028I požive Noje posle potopa trista pedeset godina.
9:29b.GEN.009.029A svega požive Noje devet stotina pedeset godina; i umre.
10
10:1b.GEN.010.001A ovo su plemena sinova Nojevih, Sima, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi posle potopa.
10:2b.GEN.010.002Sinovi Jafetovi: Gomer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Meseh i Tiras.
10:3b.GEN.010.003A sinovi Gomerovi: Ashenas i Rifat i Togarma.
10:4b.GEN.010.004A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim.
10:5b.GEN.010.005Od njih se razdeliše ostrva narodna na zemljama svojim, svako po jeziku svom i po porodicama svojim, u narodima svojim.
10:6b.GEN.010.006A sinovi Hamovi: Hus i Mesrain, Fud i Hanan.
10:7b.GEN.010.007A sinovi Husovi: Sava i Avila i Savata i Regma i Savataka. A sinovi Regmini: Sava i Dedan.
10:8b.GEN.010.008Hus rodi i Nevroda; a on prvi bi silan na zemlji;
10:9b.GEN.010.009Beše dobar lovac pred Gospodom; zato se kaže: Dobar lovac pred Gospodom kao Nevrod.
10:10b.GEN.010.010A početak carstvu njegovom beše Vavilon i Oreh i Arhad i Halani u zemlji Senaru.
10:11b.GEN.010.011Iz te zemlje izadje Asur, i sazida Nineviju i Rovot grad i Halah,
10:12b.GEN.010.012I Dasem izmedju Ninevije i Halaha; to je grad velik.
10:13b.GEN.010.013A Mesrain rodi Ludeje i Enemeje i Laveje i Neftaleje,
10:14b.GEN.010.014I Patroseje i Hasmeje, odakle izadjoše Filisteji i Gaftoreji.
10:15b.GEN.010.015A Hanan rodi Sidona, prvenca svog, i Heta,
10:16b.GEN.010.016I Jevuseja i Amoreja i Gergeseja,
10:17b.GEN.010.017I Eveja i Arukeja i Aseneja,
10:18b.GEN.010.018I Arvadeja i Samareja i Amateja. A posle se rasejaše plemena hananejska.
10:19b.GEN.010.019I behu medje hananejske od Sidona idući na Gerar pa do Gaze, i idući na Sodom i Gomor i Adamu i Sevojim pa do Dasa.
10:20b.GEN.010.020To su sinovi Hamovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim.
10:21b.GEN.010.021I Simu rodiše se sinovi, najstarijem bratu Jafetovom, ocu svih sinova Everovih.
10:22b.GEN.010.022Sinovi Simovi behu: Elam i Asur i Arfaksad i Lud i Aram.
10:23b.GEN.010.023A sinovi Aramovi: Uz i Ul i Gater i Mas.
10:24b.GEN.010.024A Arfaksad rodi Salu, a Sala rodi Evera.
10:25b.GEN.010.025A Everu se rodiše dva sina: jednom beše ime Falek, jer se u njegovo vreme razdeli zemlja, a bratu njegovom ime Jektan.
10:26b.GEN.010.026A Jektan rodi Elmodada i Saleta i Sarmota i Jaraha,
10:27b.GEN.010.027I Odora i Evila i Deklu,
10:28b.GEN.010.028I Evala i Avimaila i Savu,
10:29b.GEN.010.029I Ufira i Evilu i Jovava; ti svi behu sinovi Jektanovi.
10:30b.GEN.010.030I življahu od Mase, kako se ide na Safir do gora istočnih.
10:31b.GEN.010.031To su sinovi Simovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim.
10:32b.GEN.010.032To su porodice sinova Nojevih po plemenima svojim, u narodima svojim; i od njih se razdeliše narodi po zemlji posle potopa.
11
11:1b.GEN.011.001A beše na celoj zemlji jedan jezik i jednake reči.
11:2b.GEN.011.002A kad otidoše od istoka, nadjoše ravnicu u zemlji senarskoj, i naseliše se onde.
11:3b.GEN.011.003Pa rekoše medju sobom: Hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I behu im opeke mesto kamena i smola zemljana mesto kreča.
11:4b.GEN.011.004Posle rekoše: Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasejali po zemlji.
11:5b.GEN.011.005A Gospod sidje da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovečiji.
11:6b.GEN.011.006I reče Gospod: Gle, narod jedan, i jedan jezik u svih, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade šta su naumili.
11:7b.GEN.011.007Hajde da sidjemo, i da im pometemo jezik, da ne razumeju jedan drugog šta govore.
11:8b.GEN.011.008Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada.
11:9b.GEN.011.009Zato se prozva Vavilon, jer onde pomete Gospod jezik cele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.
11:10b.GEN.011.010Ovo je pleme Simovo: beše Simu sto godina, kad rodi Arfaksada, druge godine posle potopa.
11:11b.GEN.011.011A rodiv Arfaksada požive Sim pet stotina godina, radjajući sinove i kćeri.
11:12b.GEN.011.012A Arfaksad požive trideset i pet godina, i rodi Salu;
11:13b.GEN.011.013A rodiv Salu požive Arfaksad četiri stotine i tri godine, radjajući sinove i kćeri.
11:14b.GEN.011.014A Sala požive trideset godina, i rodi Evera;
11:15b.GEN.011.015A rodiv Evera požive Sala četiri stotine i tri godine, radjajući sinove i kćeri.
11:16b.GEN.011.016A Ever požive trideset i četiri godine, i rodi Faleka;
11:17b.GEN.011.017A rodiv Faleka požive Ever četiri stotine i trideset godina, radjajući sinove i kćeri.
11:18b.GEN.011.018A Falek požive trideset godina, i rodi Ragava;
11:19b.GEN.011.019A rodiv Ragava požive Falek dvesta i devet godina, radjajući sinove i kćeri.
11:20b.GEN.011.020A Ragav požive trideset i dve godine, i rodi Seruha;
11:21b.GEN.011.021A rodiv Seruha požive Ragav dvesta i sedam godina, radjajući sinove i kćeri.
11:22b.GEN.011.022A Seruh požive trideset godina, i rodi Nahora;
11:23b.GEN.011.023A rodiv Nahora požive Seruh dvesta godina, radjajući sinove i kćeri.
11:24b.GEN.011.024A Nahor požive dvadeset i devet godina, i rodi Taru;
11:25b.GEN.011.025A rodiv Taru požive Nahor sto i devetnaest godina, radjajući sinove i kćeri.
11:26b.GEN.011.026A Tara požive sedamdeset godina, i rodi Avrama, Nahora i Arana.
11:27b.GEN.011.027A ovo je pleme Tarino: Tara rodi Avrama, Nahora i Arana; a Aran rodi Lota.
11:28b.GEN.011.028I umre Aran pre Tare oca svog na postojbini svojoj, u Uru haldejskom.
11:29b.GEN.011.029I oženi se Avram i Nahor, i ženi Avramovoj beše ime Sara a ženi Nahorovoj ime Melha, kći Arama oca Melhe i Jeshe.
11:30b.GEN.011.030A Sara beše nerotkinja, i ne imaše poroda.
11:31b.GEN.011.031I uze Tara sina svog Avrama i Lota sina Aronovog, unuka svog, i Saru snahu svoju, ženu Avrama sina svog; i podjoše zajedno iz Ura haldejskog da idu u zemlju hanansku, i dodjoše do Harana, i onde se nastaniše.
11:32b.GEN.011.032I požive Tara svega dvesta i pet godina; i umre Tara u Haranu.
12
12:1b.GEN.012.001I reče Gospod Avramu: Idi iz zemlje svoje i od roda svog i iz doma oca svog u zemlju koju ću ti ja pokazati.
12:2b.GEN.012.002I učiniću od tebe velik narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagoslov.
12:3b.GEN.012.003Blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju, i prokleću one koji tebe usproklinju; i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji.
12:4b.GEN.012.004Tada podje Avram, kao što mu kaza Gospod, i s njim podje Lot. A beše Avramu sedamdeset i pet godina kad podje iz Harana.
12:5b.GEN.012.005I uze Avram Saru ženu svoju i Lota sina brata svog sa svim blagom koje behu stekli i s dušama koje behu dobili u Haranu; i podjoše u zemlju hanansku, i dodjoše u nju.
12:6b.GEN.012.006I podje Avram tu zemlju do mesta Sihema i do ravnice moreške; a behu tada Hananeji u toj zemlji.
12:7b.GEN.012.007I javi se Gospod Avramu i reče: Tvom semenu daću zemlju ovu. I Avram načini onde žrtvenik Gospodu, koji mu se javio.
12:8b.GEN.012.008Posle otide odande na brdo, koje je prema istoku od Vetilja, i onde razape šator svoj, te mu Vetilj beše sa zapada a Gaj s istoka; i onde načini Gospodu žrtvenik, i prizva ime Gospodnje.
12:9b.GEN.012.009Odande otide Avram dalje idući na jug.
12:10b.GEN.012.010Ali nasta glad u onoj zemlji, te Avram sidje u Misir da se onde skloni; jer glad beše velika u onoj zemlji.
12:11b.GEN.012.011A kad se približi da već udje u Misir, reče Sari ženi svojoj: Gle, znam da si žena lepa u licu.
12:12b.GEN.012.012Zato kad te vide Misirci reći će: Ovo mu je žena. Pa će me ubiti, a tebe će ostaviti u životu.
12:13b.GEN.012.013Nego hajde kaži da si mi sestra, te će meni biti dobro tebe radi i ostaću u životu uz tebe.
12:14b.GEN.012.014I kad dodje Avram u Misir, videše Misirci ženu da je vrlo lepa.
12:15b.GEN.012.015I videše je knezovi Faraonovi, i hvališe je pred Faraonom. I uzeše je u dvor Faraonov.
12:16b.GEN.012.016I on činjaše dobro Avramu nje radi, te imaše ovaca i goveda i magaraca i sluga i sluškinja i magarica i kamila.
12:17b.GEN.012.017Ali Gospod pusti velika zla na Faraona i na dom njegov radi Sare žene Avramove.
12:18b.GEN.012.018Tada dozva Faraon Avrama i reče mu: Šta mi to učini? Zašto mi nisi kazao da ti je žena?
12:19b.GEN.012.019Zašto si kazao: Sestra mi je? Te je uzeh za ženu. Sad eto ti žene, uzmi je, pa idi.
12:20b.GEN.012.020I Faraon zapovedi ljudima za nj, te ga ispratiše i ženu njegovu i šta god imaše.
13
13:1b.GEN.013.001Tako otide Avram iz Misira gore na jug, on i žena mu i sve što imaše, takodje i Lot s njim.
13:2b.GEN.013.002A beše Avram vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom.
13:3b.GEN.013.003I idjaše svojim putevima od juga sve do Vetilja, do mesta gde mu prvo beše šator, izmedju Vetilja i Gaja,
13:4b.GEN.013.004Do mesta, gde pre beše načinio žrtvenik; i onde prizva Avram ime Gospodnje.
13:5b.GEN.013.005A i Lot koji idjaše s Avramom imaše ovaca i goveda i šatora.
13:6b.GEN.013.006I zemlja ne mogaše ih nositi zajedno, jer blago njihovo beše veliko da ne mogoše živeti zajedno,
13:7b.GEN.013.007I beše svadja medju pastirima Avramove stoke i pastirima Lotove stoke. A u to vreme živehu Hananeji i Ferezeji u onoj zemlji.
13:8b.GEN.013.008Pa Avram reče Lotu: Nemoj da se svadjamo ja i ti, ni moji pastiri i tvoji pastiri; jer smo braća.
13:9b.GEN.013.009Nije li ti otvorena cela zemlja? Odeli se od mene. Ako ćeš ti na levo, ja ću na desno; ako li ćeš ti na desno ja ću na levo.
13:10b.GEN.013.010Tada Lot podiže oči svoje i sagleda svu ravnicu jordansku, kako celu natapaše reka, beše kao vrt Gospodnji, kao zemlja misirska, sve do Zagora, pre nego Gospod zatre Sodom i Gomor.
13:11b.GEN.013.011I Lot izabra sebi svu ravnicu jordansku, i otide Lot na istok; i razdeliše se jedan od drugog:
13:12b.GEN.013.012Avram življaše u zemlji hananskoj, a Lot življaše po gradovima u onoj ravnici premeštajući svoje šatore do Sodoma.
13:13b.GEN.013.013A ljudi u Sodomu behu nevaljali, i grešahu Gospodu veoma.
13:14b.GEN.013.014A Gospod reče Avramu, pošto se Lot odeli od njega: Podigni sada oči svoje, pa pogledaj s mesta gde si na sever i na jug i na istok i na zapad.
13:15b.GEN.013.015Jer svu zemlju što vidiš tebi ću dati i semenu tvom do veka.
13:16b.GEN.013.016I učiniću da semena tvog bude kao praha na zemlji; ako ko uzmože izbrojati prah na zemlji, moći će izbrojati i seme tvoje.
13:17b.GEN.013.017Ustani, i prolazi tu zemlju u dužinu i u širinu; jer ću je tebi dati.
13:18b.GEN.013.018I Avram diže šatore, i dodje i naseli se u ravnici mamrijskoj, koja je kod Hevrona, i onde načini žrtvenik Gospodu.
14
14:1b.GEN.014.001A kad beše Amarfal car senarski, Arion car elasarski, Hodologomor car elamski i Targal car gojimski,
14:2b.GEN.014.002Zavojevaše na Valu cara sodomskog, i na Varsu cara gomorskog, i na Senara cara adamskog, i na Simovora cara sevojimskog i na cara od Valake, koja je sada Sigor.
14:3b.GEN.014.003Svi se ovi skupiše u dolini sidimskoj koja je sada slano more.
14:4b.GEN.014.004Dvanaest godina behu služili Hodologomoru, pa trinaeste godine odmetnuše se.
14:5b.GEN.014.005A četrnaeste godine dodje Hodologomor i carevi koji behu s njim, i pobiše Rafaje u Astarotu karnajimskom i Zuzeje u Amu i Omeje u polju kirijatajskom,
14:6b.GEN.014.006I Horeje u planini njihovoj Siru do ravnice faranske pokraj pustinje.
14:7b.GEN.014.007Od tuda vrativši se dodjoše u En-Mispat, koji je sada Kadis, i isekoše sve koji živehu u zemlji amaličkoj, i Amoreje koji živehu u Asason-Tamaru.
14:8b.GEN.014.008Tada izidje car sodomski i car gomorski i car adamski i car sevojimski i car od Valake, koje je sada Sigor, izadjoše na njih u dolinu sidimsku,
14:9b.GEN.014.009Na Hodologomora cara elamskog, i na Targala cara gojimskog, i na Amarfala cara senarskog, i na Arioha cara elasarskog, četiri cara na pet.
14:10b.GEN.014.010A u dolini sidimskoj beše mnogo rupa iz kojih se vadila smola; i pobeže car sodomski i car gomorski, i onde padoše, a šta osta pobeže u planinu.
14:11b.GEN.014.011I uzeše sve blago u Sodomu i Gomoru i svu hranu njihovu, i otidoše.
14:12b.GEN.014.012Uzeše i Lota, sinovca Avramovog, i blago njegovo, i otidoše, jer živeše u Sodomu.
14:13b.GEN.014.013A dodje jedan koji beše utekao, te javi Avramu Jevrejinu, koji živeše u ravni Mamrija Amorejina, brata Esholu i brata Avnanu, koji behu u veri s Avramom.
14:14b.GEN.014.014A kad Avram ču da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kući, i podje u poteru do Dana.
14:15b.GEN.014.015Onde razdelivši svoje udari na njih noću sa slugama svojim, i razbi ih, i otera ih do Hovala, koji je na levo od Damaska,
14:16b.GEN.014.016I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svog s blagom njegovim, i žene i ljude.
14:17b.GEN.014.017A car sodomski izidje mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što behu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva.
14:18b.GEN.014.018A Melhisedek car salimski iznese hleb i vino; a on beše sveštenik Boga Višnjeg.
14:19b.GEN.014.019I blagoslovi ga govoreći: Blagosloven da je Avram Bogu Višnjem, čije je nebo i zemlja!
14:20b.GEN.014.020I blagosloven da je Bog Višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.
14:21b.GEN.014.021A car sodomski reče Avramu: Daj meni ljude, a blago uzmi sebi.
14:22b.GEN.014.022A Avram reče caru sodomskom: Dižem ruku svoju ka Gospodu Bogu Višnjem, čije je nebo i zemlja, zaklinjući se:
14:23b.GEN.014.023Ni konca ni remena od obuće neću uzeti od svega što je tvoje, da ne kažeš: Ja sam obogatio Avrama;
14:24b.GEN.014.024Osim što su pojeli momci, i osim dela ljudima koji su išli sa mnom, Esholu, Avnanu i Mamriju, oni neka uzmu svoj deo.
15
15:1b.GEN.015.001Posle ovih stvari dodje Avramu reč Gospodnja u utvari govoreći: Ne boj se, Avrame, ja sam ti štit, i plata je tvoja vrlo velika.
15:2b.GEN.015.002A Avram reče Gospode, Gospode, šta ćeš mi dati kad živim bez dece, a pa kome će ostati moja kuća to je Elijezer ovaj Damaštanin?
15:3b.GEN.015.003Još reče Avram: Eto meni nisi dao poroda, pa će sluga rodjen u kući mojoj biti moj naslednik.
15:4b.GEN.015.004A gle, Gospod mu progovori: Neće taj biti naslednik tvoj, nego koji će izaći od tebe taj će ti biti naslednik.
15:5b.GEN.015.005Pa ga izvede napolje i reče mu: Pogledaj na nebo i prebroj zvezde, ako ih možeš prebrojati. I reče mu: Tako će ti biti seme tvoje.
15:6b.GEN.015.006I poverova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu.
15:7b.GEN.015.007I reče mu: Ja sam Gospod, koji te izvedoh iz Ura haldejskog da ti dam zemlju ovu da bude tvoja.
15:8b.GEN.015.008A on reče: Gospode, Gospode, po čemu ću poznati da će biti moja?
15:9b.GEN.015.009I reče mu: Prinesi mi junicu od tri godine i kozu od tri godine i ovna od tri godine i grlicu i golupče.
15:10b.GEN.015.010I on uze sve to, i raseče na pole, i metnu sve pole jednu prema drugoj; ali ne raseče ptice.
15:11b.GEN.015.011A ptice sletahu na te mrtve životinje; a Avram ih odgoniše.
15:12b.GEN.015.012A kad sunce beše na zalasku, uhvati Avrama tvrd san, i gle, strah i mrak velik obuze ga.
15:13b.GEN.015.013I Gospod reče Avramu: Znaj zacelo da će seme tvoje biti došljaci u zemlji tudjoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina.
15:14b.GEN.015.014Ali ću suditi i narodu kome će služiti; a posle će oni izaći s velikim blagom.
15:15b.GEN.015.015A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti.
15:16b.GEN.015.016A oni će se u četvrtom kolenu vratiti ovamo; jer gresima amorejskim još nije kraj.
15:17b.GEN.015.017A kad se sunce smiri i kad se smrče, gle, peć se dimljaše, i plamen ognjeni prolažaše izmedju onih delova.
15:18b.GEN.015.018Taj dan učini Gospod zavet s Avramom govoreći: Semenu tvom dadoh zemlju ovu od vode misirske do velike vode, vode Efrata,
15:19b.GEN.015.019Kenejsku, kenezejsku i kedmonejsku,
15:20b.GEN.015.020I hetejsku i ferezejsku i rafajsku,
15:21b.GEN.015.021I amorejsku i hananejsku i gergesejsku i jevusejsku.
16
16:1b.GEN.016.001Ali Sara žena Avramova ne radjaše mu dece. A imaše robinju Misirku, po imenu Agara.
16:2b.GEN.016.002Pa reče Sara Avramu: Gospod me je zatvorio da ne rodim; nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila dece od nje. I Avram prista na reč Sarinu.
16:3b.GEN.016.003I Sara žena Avramova uze Agaru Misirku robinju svoju, i dade je za ženu Avramu mužu svom posle deset godina otkako se nastani Avram u zemlji hananskoj.
16:4b.GEN.016.004I on otide k Agari, i ona zatrudne; a kad vide da je trudna, ponese se od gospodje svoje.
16:5b.GEN.016.005A Sara reče Avramu: Uvreda moja pade na tebe; ja ti metnuh na krilo robinju svoju, a ona videvši da je trudna ponese se od mene. Gospod će suditi meni i tebi.
16:6b.GEN.016.006A Avram reče Sari: Eto, robinja je tvoja u tvojim rukama, učini s njom šta ti je volja. I Sara je stade zlostavljati, te ona pobeže od nje.
16:7b.GEN.016.007Ali andjeo Gospodnji nadje je kod studenca u pustinji, kod studenca na putu u Sur.
16:8b.GEN.016.008I reče joj: Agaro, robinjo Sarina, otkud ideš, kuda li ideš? A ona reče: Bežim od Sare gospodje svoje.
16:9b.GEN.016.009A andjeo joj Gospodnji reče: Vrati se gospodji svojoj, i pokori joj se.
16:10b.GEN.016.010Opet joj reče andjeo Gospodnji: Umnožiću veoma seme tvoje, da se neće moći prebrojati od množine.
16:11b.GEN.016.011Još joj reče andjeo Gospodnji: Eto si trudna, i rodićeš sina, i nadeni mu ime Ismailo; jer je Gospod video muku tvoju.
16:12b.GEN.016.012A biće čovek ubica; ruka će se njegova dizati na svakog a svačija na njega, i nastavaće na pogledu svoj braći svojoj.
16:13b.GEN.016.013Tada Agara prizva ime Gospoda koji govori s njom: Ti si Bog, koji vidi. Jer govoraše: Zar još gledam iza Onog koji me vide?
16:14b.GEN.016.014Toga radi zove se studenac onaj studenac Živoga koji me vidi; a on je izmedju Kadisa i Varada.
16:15b.GEN.016.015I rodi Agara Avramu sina; i nadede Avram sinu svom, kog mu rodi Agara, ime Ismailo.
16:16b.GEN.016.016A beše Avramu osamdeset i šest godina kad mu Agara rodi Ismaila.
17
17:1b.GEN.017.001A kad Avramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reče mu: Ja sam Bog Svemogući, po mojoj volji živi, i budi pošten.
17:2b.GEN.017.002I učiniću zavet izmedju sebe i tebe, i vrlo ću te umnožiti.
17:3b.GEN.017.003A Avram pade ničice. I Gospod mu još govori i reče:
17:4b.GEN.017.004Od mene evo zavet moj s tobom da ćeš biti otac mnogim narodima.
17:5b.GEN.017.005Zato se više nećeš zvati Avram nego će ti ime biti Avraam, jer sam te učinio ocem mnogih naroda;
17:6b.GEN.017.006Daću ti porodicu vrlo veliku, i načiniću od tebe narode mnoge, i carevi će izaći od tebe.
17:7b.GEN.017.007A postavljam zavet svoj izmedju sebe i tebe i semena tvog nakon tebe od kolena do kolena, da je zavet večan, da sam Bog tebi i semenu tvom nakon tebe;
17:8b.GEN.017.008I daću tebi i semenu tvom nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju hanansku u državu večnu, i biću im Bog.
17:9b.GEN.017.009I reče Bog Avramu: Ti pak drži zavet moj, ti i seme tvoje nakon tebe od kolena do kolena.
17:10b.GEN.017.010A ovo je zavet moj izmedju mene i vas i semena tvog nakon tebe koji ćete držati: da se obrezuju izmedju vas sve muškinje.
17:11b.GEN.017.011A obrezivaćete okrajak tela svog, da bude znak zaveta izmedju mene i vas.
17:12b.GEN.017.012Svako muško dete kad mu bude osam dana da se obrezuje od kolena do kolena, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od semena tvog.
17:13b.GEN.017.013Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje; tako će biti zavet moj na telu vašem zavet večan.
17:14b.GEN.017.014A neobrezano muško, kome se ne obreže okrajak tela njegovog, da se istrebi iz naroda svog, jer pokvari zavet moj.
17:15b.GEN.017.015I još reče Bog Avramu: A Saru ženu svoju ne zovi je više Sara nego neka joj bude ime Saara.
17:16b.GEN.017.016I ja ću je blagosloviti, i daću ti sina od nje; blagosloviću je, i biće mati mnogim narodima, i carevi narodima izaći će od nje.
17:17b.GEN.017.017Tada pade Avram ničice i nasmeja se govoreći u srcu svom: Eda će se čoveku od sto godina roditi sin? I Sari? Eda će žena od devedeset godina roditi?
17:18b.GEN.017.018I Avram reče Bogu: Neka živ bude Ismailo pred Tobom!
17:19b.GEN.017.019I reče Bog: Zaista Sara žena tvoja rodiće ti sina, i nadećeš mu ime Isak; i postaviću zavet svoj s njim da bude zavet večan semenu njegovom nakon njega.
17:20b.GEN.017.020A i za Ismaila uslišio sam te; evo blagoslovio sam ga, i daću mu porodicu veliku, i umnožiću ga veoma; i rodiće dvanaest knezova, i načiniću od njega velik narod.
17:21b.GEN.017.021A zavet svoj učiniću s Isakom kad ti ga rodi Sara, do godine u ovo doba.
17:22b.GEN.017.022I Bog izgovorivši otide od Avrama gore.
17:23b.GEN.017.023I Avram uze Ismaila sina svog i sve koji se rodiše u domu njegovom i koje god beše kupio za svoje novce, sve muškinje od domaćih svojih; i obreza okrajak tela njihovog u isti dan, kao što mu kaza Bog.
17:24b.GEN.017.024A beše Avramu devedeset i devet godina kad obreza okrajak tela svog.
17:25b.GEN.017.025A Ismailu sinu njegovom beše trinaest godina kad mu se obreza okrajak tela njegovog.
17:26b.GEN.017.026U jedan dan obreza se Avram i sin mu Ismailo,
17:27b.GEN.017.027I svi domašnji njegovi, rodjeni u kući i kupljeni za novce od stranaca, biše obrezani s njim.
18
18:1b.GEN.018.001Posle mu se javi Gospod u ravnici mamrijskoj kad sedjaše na vratima pred šatorom svojim u podne.
18:2b.GEN.018.002Podigavši oči svoje pogleda, i gle, tri čoveka stajaše prema njemu. I ugledavši ih potrča im u susret ispred vrata šatora svog, i pokloni se do zemlje;
18:3b.GEN.018.003I reče: Gospode, ako sam našao milost pred Tobom, nemoj proći sluge svog.
18:4b.GEN.018.004Da vam donesem malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovim drvetom.
18:5b.GEN.018.005I izneću malo hleba, te potkrepite srce svoje, pa onda podjite, kad idete pored sluge svog. I rekoše: Učini šta si kazao.
18:6b.GEN.018.006I Avram otrča u šator k Sari, i reče: Brže zamesi tri kopanje belog brašna i ispeci pogače.
18:7b.GEN.018.007Pa otrča ka govedima i uhvati tele mlado i dobro, i dade ga momku da ga brže zgotovi.
18:8b.GEN.018.008Pa onda iznese masla i mleka i tele koje beše zgotovio, i postavi im, a sam stajaše pred njima pod drvetom dokle jedjahu.
18:9b.GEN.018.009I oni mu rekoše: Gde je Sara žena tvoja? A on reče: Eno je pod šatorom.
18:10b.GEN.018.010A jedan izmedju njih reče: Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će žena tvoja imati sina. A Sara slušaše na vratima od šatora iza njega.
18:11b.GEN.018.011A Avram i Sara behu stari i vremeniti, i u Sare beše prestalo šta biva u žena.
18:12b.GEN.018.012Zato se nasmeja Sara u sebi govoreći: Pošto sam ostarela, sad li će mi doći radost? A i gospodar mi je star.
18:13b.GEN.018.013Tada reče Gospod Avramu: Što se smeje Sara govoreći: Istina li je da ću roditi kad sam ostarela?
18:14b.GEN.018.014Ima li šta teško Gospodu? Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina.
18:15b.GEN.018.015A Sara udari u bah govoreći: Nisam se smejala. Jer se uplaši. Ali On reče: Nije istina, nego si se smejala.
18:16b.GEN.018.016Potom ustaše ljudi odande, i podjoše put Sodoma; a Avram podje s njima da ih isprati.
18:17b.GEN.018.017A Gospod reče: Kako bih tajio od Avrama šta ću učiniti,
18:18b.GEN.018.018Kad će od Avrama postati velik i silan narod, i u njemu će se blagosloviti svi narodi na zemlji?
18:19b.GEN.018.019Jer znam da će zapovediti sinovima svojim i domu svom nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Avramu šta mu je obećao.
18:20b.GEN.018.020I reče Gospod: Vika je u Sodomu i Gomoru velika, i greh je njihov grdan.
18:21b.GEN.018.021Zato ću sići da vidim eda li sve čine kao što vika dodje preda me; ako li nije tako, da znam.
18:22b.GEN.018.022I ljudi okrenuvši se podjoše put Sodoma; ali Avram još stajaše pred Gospodom,
18:23b.GEN.018.023I pristupiv Avram reče: Hoćeš li pogubiti i pravednog s nepravednim?
18:24b.GEN.018.024Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mestu za onih pedeset pravednika što su u njemu?
18:25b.GEN.018.025Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cele zemlje neće suditi pravo?
18:26b.GEN.018.026I reče Gospod: Ako nadjem u Sodomu pedeset pravednika u gradu, oprostiću celom mestu njih radi.
18:27b.GEN.018.027A Avram odgovori i reče: Gle, sada bih progovorio Gospodu, ako i jesam prah i pepeo.
18:28b.GEN.018.028Može biti pravednika pedeset manje pet, hoćeš li za onih pet potrti sav grad? Odgovori: Neću, ako nadjem četrdeset i pet.
18:29b.GEN.018.029I stade dalje govoriti, i reče: Može biti da će se naći četrdeset. Reče: Neću radi onih četrdeset.
18:30b.GEN.018.030Potom reče: Nemoj se gneviti, Gospode, što ću reći; može biti da će se naći trideset. I reče: Neću, ako nadjem trideset.
18:31b.GEN.018.031Opet reče: Gle sada bih progovorio Gospodu; može biti da će se naći dvadeset. Reče: Neću ih pogubiti za onih dvadeset.
18:32b.GEN.018.032Najposle reče: Nemoj se gneviti, Gospode, što ću još jednom progovoriti; može biti da će se naći deset. Reče: Neću ih pogubiti radi onih deset.
18:33b.GEN.018.033I Gospod otide svršivši razgovor sa Avramom; a Avram se vrati na svoje mesto.
19
19:1b.GEN.019.001A uveče dodjoše dva andjela u Sodom; a Lot sedjaše na vratima sodomskim; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje,
19:2b.GEN.019.002I reče: Hodite, gospodo, u kuću sluge svog, i prenoćite i operite noge svoje; pa sutra rano kad ustanete podjite svojim putem. A oni rekoše: Ne, nego ćemo prenoćiti na ulici.
19:3b.GEN.019.003Ali on navali na njih, te se uvratiše k njemu i udjoše u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče hlebova presnih, i jedoše.
19:4b.GEN.019.004I još ne behu legli, a gradjani Sodomljani slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svih krajeva,
19:5b.GEN.019.005I vikahu Lota i govorahu mu: Gde su ljudi što dodjoše sinoć k tebi? Izvedi ih k nama da ih poznamo.
19:6b.GEN.019.006A Lot izidje k njima pred vrata zatvorivši vrata za sobom,
19:7b.GEN.019.007I reče im: Nemojte, braćo, činiti zla.
19:8b.GEN.019.008Evo imam dve kćeri, koje još ne poznaše čoveka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima šta vam je volja; samo ne dirajte u ove ljude, jer su zato ušli pod moj krov.
19:9b.GEN.019.009A oni rekoše: Hodi amo. Pa onda rekoše: Ovaj je sam došao amo da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa navališe jako na čoveka, na Lota, i stadoše istavljati vrata.
19:10b.GEN.019.010A ona dva čoveka digoše ruke, i uvukoše Lota sebi u kuću, i zatvoriše vrata.
19:11b.GEN.019.011A ljude što behu pred vratima kućnim ujedanput oslepiše od najmanjeg do najvećeg, te ne mogahu naći vrata.
19:12b.GEN.019.012Tada ona dva čoveka rekoše Lotu: Ako imaš ovde još koga svog, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svog u ovom gradu, gledaj nek idu odavde;
19:13b.GEN.019.013Jer hoćemo da zatremo mesto ovo, jer je vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospod da ga zatremo.
19:14b.GEN.019.014I izidje Lot, i kaza zetovima svojim, za koje htede dati kćeri svoje, i reče im: Ustajte, idite iz mesta ovog, jer će sada zatrti Gospod grad ovaj. Ali se zetovima njegovim učini da se šali.
19:15b.GEN.019.015A kad zora zabele, navališe andjeli na Lota govoreći: ustani, uzmi ženu svoju, i dve kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada tog.
19:16b.GEN.019.016A on se stade ščinjati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dve kćeri njegove, jer ga beše žao Gospodu i izvedoše ga i pustiše ga iza grada.
19:17b.GEN.019.017I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: Izbavi dušu svoju i ne obziri se natrag i u celoj ovoj ravni da nisi stao; beži na ono brdo da ne pogineš.
19:18b.GEN.019.018A Lot im reče: Nemoj, Gospode!
19:19b.GEN.019.019Gle, sluga tvoj nadje milost pred Tobom, i milost je Tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.
19:20b.GEN.019.020Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bežimo onamo; ta mali je, te ću ostati živ.
19:21b.GEN.019.021A on mu reče: Eto poslušaću te i zato, i neću zatrti grada, za koji reče.
19:22b.GEN.019.022Brže beži onamo; jer ne mogu činiti ništa dok ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor.
19:23b.GEN.019.023I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dodje u Sigor.
19:24b.GEN.019.024Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,
19:25b.GEN.019.025I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.
19:26b.GEN.019.026Ali žena Lotova beše se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.
19:27b.GEN.019.027A sutradan rano ustavši Avram, otide na mesto gde je stajao pred Gospodom;
19:28b.GEN.019.028I pogleda na Sodom i Gomor i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći.
19:29b.GEN.019.029Ali kad Bog zatiraše gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Avrama, i izvede Lota iz propasti kad zatre gradove gde živeše Lot.
19:30b.GEN.019.030A Lot otide iz Sigora i stani se na onom brdu s dve kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru; i živeše u pećini s dve kćeri svoje.
19:31b.GEN.019.031A starija reče mladjoj: Naš je otac star, a nema nikoga na zemlji da dodje k nama, kao što je običaj po svoj zemlji.
19:32b.GEN.019.032Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale seme ocu svom.
19:33b.GEN.019.033I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade.
19:34b.GEN.019.034A sutradan reče starija mladjoj: Gle, noćas spavah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti i lezi s njim, eda bismo sačuvale seme ocu svom.
19:35b.GEN.019.035Pa i to veče dadoše ocu vina, i ustavši mladja leže s njim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade.
19:36b.GEN.019.036I obe kćeri Lotove zatrudneše od oca svog.
19:37b.GEN.019.037I starija rodi sina, i nadede mu ime Moav; od njega su Moavci do današnjeg dana.
19:38b.GEN.019.038Pa i mladja rodi sina, i nadede mu ime Ven-Amije; od njega su Amonci do današnjeg dana.
20
20:1b.GEN.020.001A Avram otide odande na jug, i stani se izmedju Kadisa i Sura; i živeše kao došljak u Geraru.
20:2b.GEN.020.002I govoraše za ženu svoju Saru: Sestra mi je. A car gerarski Avimeleh posla te uze Saru.
20:3b.GEN.020.003Ali dodje Bog Avimelehu noću u snu, i reče mu: Gle, poginućeš sa žene koju si uzeo, jer ima muža.
20:4b.GEN.020.004A Avimeleh ne beše se nje dotakao, i zato reče: Gospode, eda li ćeš i pravedan narod pogubiti?
20:5b.GEN.020.005Nije li mi sam kazao: Sestra mi je? A i ona sama kaza: Brat mi je. Učinio sam u čistoti srca svog i u pravdi ruku svojih.
20:6b.GEN.020.006Tada mu reče Bog u snu: Znam da si učinio u čistoti srca svog, zato te sačuvah da mi ne sagrešiš, i ne dadoh da je se dotakneš.
20:7b.GEN.020.007A sada vrati čoveku ženu njegovu, jer je prorok, i moliće se za te, te ćeš ostati živ. Ako li ne vratiš, znaj da ćeš umreti ti i svi tvoji.
20:8b.GEN.020.008I ujutru rano usta Avimeleh, i sazva sve sluge svoje, i kaza im sve ovo da čuju. I uplašiše se ljudi veoma.
20:9b.GEN.020.009Tada Avimeleh dozva Avrama i reče mu: Šta si nam učinio? Šta li sam ti zgrešio, te navuče na me i na carstvo moje toliko zlo? Učinio si mi šta ne valja činiti.
20:10b.GEN.020.010I još reče Avimeleh Avramu: Šta ti je bilo, te si to učinio?
20:11b.GEN.020.011A Avram odgovori: Govorih: jamačno nema straha Božjeg u ovom mestu, pa će me ubiti radi žene moje.
20:12b.GEN.020.012A upravo i jeste mi sestra, kći oca mog; ali nije kći moje matere, pa podje za me.
20:13b.GEN.020.013A kad me Bog izvede iz doma oca mog, ja joj rekoh: Učini dobro, i kaži za me gde god dodjemo: Brat mi je.
20:14b.GEN.020.014Tada Avimeleh uze ovaca i goveda i sluga i sluškinja, te dade Avramu, i vrati mu Saru ženu njegovu.
20:15b.GEN.020.015I reče Avimeleh Avramu: Evo, zemlja ti je moja otvorena, živi slobodno gde ti je volja.
20:16b.GEN.020.016A Sari reče: Evo dao sam tvom bratu hiljadu srebrnika; gle, on ti je očima pokrivalo pred svima koji budu s tobom; i to sve da ti je za nauku.
20:17b.GEN.020.017I Avram se pomoli Bogu, i isceli Bog Avimeleha i ženu njegovu i sluškinje njegove, te radjahu.
20:18b.GEN.020.018Jer Gospod beše sasvim zatvorio svaku matericu u domu Avimelehovom radi Sare žene Avramove.
21
21:1b.GEN.021.001I Gospod pohodi Saru, kao što beše rekao i učini Gospod Sari kao što beše kazao.
21:2b.GEN.021.002Jer zatrudne i rodi Sara Avramu sina u starosti njegovoj u isto vreme kad kaza Gospod.
21:3b.GEN.021.003I Avram nadede ime sinu koji mu se rodi, kog mu rodi Sara, Isak.
21:4b.GEN.021.004I obreza Avram sina svog Isaka kad bi od osam dana, kao što mu zapovedi Bog.
21:5b.GEN.021.005A Avramu beše sto godina kad mu se rodi sin Isak.
21:6b.GEN.021.006A Sara reče: Bog mi učini smeh; ko god čuje, smejaće mi se.
21:7b.GEN.021.007I reče: Ko bi rekao Avramu da će Sara dojiti decu? Ipak mu rodih sina u starosti njegovoj.
21:8b.GEN.021.008A kad dete doraste da se odbije od sise, učini Avram veliku gozbu onaj dan kad odbiše Isaka od sise.
21:9b.GEN.021.009I Sara vide sina Agare Misirke, koja ga rodi Avramu, gde se podsmeva;
21:10b.GEN.021.010Pa reče Avramu: Oteraj ovu robinju sa sinom njenim, jer sin ove robinje neće biti naslednik s mojim sinom, s Isakom.
21:11b.GEN.021.011A to Avramu bi vrlo krivo radi sina njegovog.
21:12b.GEN.021.012Ali Bog reče Avramu: Nemoj da ti je krivo radi deteta i radi robinje tvoje. Šta ti je god kazala Sara, poslušaj; jer će ti se u Isaku seme prozvati.
21:13b.GEN.021.013Ali ću i od sina robinjinog učiniti narod, jer je tvoje seme.
21:14b.GEN.021.014I Avram ustav ujutru rano, uze hleba i mešinu vode, i dade Agari metnuvši joj na ledja, i dete, i otpusti je. A ona otišavši lutaše po pustinji virsavskoj.
21:15b.GEN.021.015A kad nesta vode u mešini, ona baci dete pod jedno drvo,
21:16b.GEN.021.016Pa otide koliko se može strelom dobaciti, i sede prema njemu; jer govoraše: Da ne gledam kako će umreti dete. I sedeći prema njemu stade glasno plakati.
21:17b.GEN.021.017A Bog ču glas detinji, i andjeo Božji viknu s neba Agaru, i reče joj: Šta ti je Agaro? Ne boj se, jer Bog ču glas detinji odande gde je.
21:18b.GEN.021.018Ustani, digni dete i uzmi ga u naručje; jer ću od njega učiniti velik narod.
21:19b.GEN.021.019I Bog joj otvori oči, te ugleda studenac; i otišavši napuni mešinu vode, i napoji dete.
21:20b.GEN.021.020I Bog beše s detetom, te odraste, i živeše u pustinji i posta strelac.
21:21b.GEN.021.021A živeše u pustinji Faranu. I mati ga oženi iz zemlje misirske.
21:22b.GEN.021.022U to vreme reče Avimeleh i Fihol vojvoda njegov Avramu govoreći: Bog je s tobom u svemu što radiš.
21:23b.GEN.021.023Zakuni mi se sada Bogom da nećeš prevariti mene ni sina mog ni unuka mog nego da ćeš dobro onako kako sam ja tebi činio i ti činiti meni i zemlji u kojoj si došljak.
21:24b.GEN.021.024A Avram reče: Hoću se zakleti.
21:25b.GEN.021.025Ali Avram prekori Avimeleha za studenac, koji uzeše na silu sluge Avimelehove.
21:26b.GEN.021.026A Avimeleh reče: Ne znam ko je to učinio; niti mi ti kaza, niti čuh do danas.
21:27b.GEN.021.027Tada Avram uze ovaca i goveda, i dade Avimelehu, i uhvati veru medju sobom.
21:28b.GEN.021.028A Avram odluči sedam jaganjaca iz stada.
21:29b.GEN.021.029A Avimeleh reče Avramu: Šta će ono sedam jaganjaca što si odlučio?
21:30b.GEN.021.030A on odgovori: Da primiš iz moje ruke ono sedam jaganjaca, da mi bude svedočanstvo da sam ja iskopao ovaj studenac.
21:31b.GEN.021.031Otuda se prozva ono mesto Virsaveja, jer se onde zakleše obojica.
21:32b.GEN.021.032Tako uhvatiše veru na Virsaveji. Tada se diže Avimeleh i Fihol vojvoda njegov, i vratiše se u zemlju filistejsku.
21:33b.GEN.021.033A Avram posadi lug na Virsaveji, i onde prizva ime Gospoda Boga Večnog.
21:34b.GEN.021.034I Avram živeše kao došljak u zemlji filistejskoj mnogo vremena.
22
22:1b.GEN.022.001Posle toga htede Bog okušati Avrama, pa mu reče: Avrame! A on odgovori: Evo me.
22:2b.GEN.022.002I reče mu Bog: Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gde ću ti kazati.
22:3b.GEN.022.003I sutradan rano ustavši Avram osamari magarca svog, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svog; i nacepavši drva za žrtvu podiže se i podje na mesto koje mu kaza Bog.
22:4b.GEN.022.004Treći dan podigavši oči svoje Avram ugleda mesto iz daleka.
22:5b.GEN.022.005I reče Avram momcima svojim: Ostanite vi ovde s magarcem, a ja i dete idemo onamo, pa kad se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama.
22:6b.GEN.022.006I uzevši Avram drva za žrtvu naprti Isaku sinu svom, a sam uze u svoje ruke ognja i nož; pa otidoše obojica zajedno.
22:7b.GEN.022.007Tada reče Isak Avramu ocu svom: Oče! A on reče: Šta je, sine! I reče Isak: Eto ognja i drva, a gde je jagnje za žrtvu?
22:8b.GEN.022.008A Avram odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I idjahu obojica zajedno.
22:9b.GEN.022.009A kad dodjoše na mesto koje mu Bog kaza, Avram načini onde žrtvenik, i metnu drva na nj, i svezavši Isaka sina svog metnu ga na žrtvenik vrh drva;
22:10b.GEN.022.010I izmahnu Avram rukom svojom i uze nož da zakolje sina svog.
22:11b.GEN.022.011Ali andjeo Gospodnji viknu ga s neba, i reče: Avrame! Avrame! A on reče: Evo me.
22:12b.GEN.022.012A andjeo reče: Ne diži ruku svoju na dete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nisi požalio sina svog, jedinca svog, mene radi.
22:13b.GEN.022.013I Avram podigavši oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu mesto sina svog.
22:14b.GEN.022.014I nazva Avram ono mesto Gospod će se postarati. Zato se i danas kaže: Na brdu, gde će se Gospod postarati.
22:15b.GEN.022.015I andjeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama.
22:16b.GEN.022.016I reče: Sobom se zakleh, veli Gospod: kad si tako učinio, i nisi požalio sina svog, jedinca svog,
22:17b.GEN.022.017Zaista ću te blagosloviti i seme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvezda na nebu i kao peska na bregu morskom; i naslediće seme tvoje vrata neprijatelja svojih;
22:18b.GEN.022.018I blagosloviće se u semenu tvom svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.
22:19b.GEN.022.019Tada se Avram vrati k momcima svojim, te se digoše, i otidoše zajedno u Virsaveju, jer Avram živeše u Virsaveji.
22:20b.GEN.022.020Posle toga javiše Avramu govoreći: Gle, i Melha rodi sinove bratu tvom Nahoru:
22:21b.GEN.022.021Uza prvenca i Vuza brata mu, i Kamuila, oca Aramovog,
22:22b.GEN.022.022I Hazada i Azava i Faldesa i Jeldafa i Vatuila.
22:23b.GEN.022.023A Vatuilo rodi Reveku. Osam ih rodi Melha Nahoru bratu Avramovom.
22:24b.GEN.022.024I inoča njegova, po imenu Revma, rodi i ona Taveka i Gama i Tohosa i Moha.
23
23:1b.GEN.023.001A požive Sara sto i dvadeset i sedam godina; to su godine veka Sarinog;
23:2b.GEN.023.002I umre Sara u Kirijat-Arvi, a to je Hevron, u zemlji hananskoj. I dodje Avram da ožali Saru i oplače.
23:3b.GEN.023.003A kad usta Avram od mrtvaca svog, reče sinovima Hetovim govoreći:
23:4b.GEN.023.004Stranac sam i došljak kod vas; dajte mi da imam grob kod vas da pogrebem mrtvaca svog ispred očiju svojih.
23:5b.GEN.023.005A sinovi Hetovi odgovoriše Avramu govoreći mu:
23:6b.GEN.023.006Čuj nas, gospodaru; ti si knez od Boga medju nama; u najboljem grobu našem pogrebi mrtvaca svog; niko izmedju nas neće ti zatvoriti grob svoj da ne pogrebeš mrtvaca svog.
23:7b.GEN.023.007Tada usta Avram i pokloni se narodu zemlje one, sinovima Hetovim;
23:8b.GEN.023.008I reče im govoreći: Ako hoćete da pogrebem mrtvaca svog ispred očiju svojih, poslušajte me, i govorite za mene Efronu sinu Sarovom,
23:9b.GEN.023.009Neka mi da pećinu u Makpeli, koja je nakraj njive njegove; za novce neka mi je da medju vama koliko vredi, da imam grob.
23:10b.GEN.023.010A Efron sedjaše usred sinova Hetovih. Pa reče Efron Hetejin Avramu pred sinovima Hetovim, koji slušahu, pred svim koji ulažahu na vrata grada njegovog, govoreći:
23:11b.GEN.023.011Ne, gospodaru; čuj me: poklanjam ti njivu, i pećinu kod nje poklanjam ti: pred sinovima naroda svog poklanjam ti je, pogrebi mrtvaca svog.
23:12b.GEN.023.012A Avram se pokloni narodu zemlje one,
23:13b.GEN.023.013I reče Efronu pred narodom zemlje one govoreći: Ako si voljan čuj me; da ti dam šta vredi njiva, uzmi od mene, pa ću onda pogrepsti mrtvaca svog onde.
23:14b.GEN.023.014A Efron odgovori Avramu govoreći mu:
23:15b.GEN.023.015Gospodaru, čuj me; zemlja vredi četiri stotine sikala srebra izmedju mene i tebe; šta je to? Samo ti pogrebi mrtvaca svog.
23:16b.GEN.023.016A Avram čuvši Efrona izmeri mu srebro, koje reče pred sinovima Hetovim, četiri stotine sikala srebra, kako su išli medju trgovcima.
23:17b.GEN.023.017I njiva Efronova u Makpeli prema Mamriji, njiva s pećinom koja je na njoj, i sva drveta na njivi i po medji njenoj unaokolo,
23:18b.GEN.023.018Posta Avramova pred sinovima Hetovim, pred svima koji ulaze na vrata grada onog.
23:19b.GEN.023.019Potom pogrebe Avram Saru ženu svoju u pećini na njivi Makpeli prema Mamriji, a to je Hevron, u zemlji hananskoj.
23:20b.GEN.023.020I potvrdiše sinovi Hetovi njivu i pećinu na njoj Avramu da ima grob.
24
24:1b.GEN.024.001A Avram beše star i vremenit, i Gospod beše blagoslovio Avrama u svemu;
24:2b.GEN.024.002I reče Avram sluzi svom najstarijem u kući svojoj, koji beše nad svim dobrom njegovim: Metni ruku svoju pod stegno moje,
24:3b.GEN.024.003Da te zakunem Gospodom Bogom nebeskim i Bogom zemaljskim da nećeš dovesti žene sinu mom izmedju kćeri ovih Hananeja, medju kojima živim;
24:4b.GEN.024.004Nego da ćeš otići u zemlju moju i u rod moj i dovesti ženu sinu mom Isaku.
24:5b.GEN.024.005A sluga mu reče: i ako devojka ne htedbude poći sa mnom u ovu zemlju; hoću li odvesti sina tvog u zemlju iz koje si se iselio?
24:6b.GEN.024.006A Avram mu reče: Pazi da ne odvedeš sina mog onamo.
24:7b.GEN.024.007Gospod Bog nebeski, koji me je uzeo iz doma oca mog i iz zemlje roda mog, i koji mi je rekao i zakleo mi se govoreći: Semenu ću tvom dati zemlju ovu, On će poslati andjela svog pred tobom da dovedeš ženu sinu mom odande.
24:8b.GEN.024.008Ako li devojka ne htedbude poći s tobom, onda da ti je prosta zakletva moja; samo sina mog nemoj odvesti onamo.
24:9b.GEN.024.009I metnu sluga ruku svoju pod stegno Avramu gospodaru svom, i zakle mu se za ovo.
24:10b.GEN.024.010Tada sluga uze deset kamila izmedju kamila gospodara svog da ide, jer sve blago gospodara njegovog beše pod njegovom rukom; i otišavši dodje u Mesopotamiju do grada Nahorovog.
24:11b.GEN.024.011I pusti kamile da poležu iza grada kod studenca pred veče kad izlaze gradjanke da zahvataju vode;
24:12b.GEN.024.012I reče: Gospode Bože gospodara mog Avrama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mom Avramu.
24:13b.GEN.024.013Evo, ja ću stajati kod ovog studenca, a gradjanke će doći da zahvataju vode.
24:14b.GEN.024.014Kojoj devojci kažem: Nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: Na pij, i kamile ću ti napojiti; daj to da bude ona koju si namenio sluzi svom Isaku; i po tome da poznam da si učinio milost gospodaru mom.
24:15b.GEN.024.015I on još ne izgovori, a to Reveka, kći Vatuila sina Melhe žene Nahora brata Avramovog, dodje s krčagom na ramenu.
24:16b.GEN.024.016I beše vrlo lepa, još devojka, još je čovek ne beše poznao. Ona sidje na izvor, i natoči krčag, i podje;
24:17b.GEN.024.017A sluga iskoči pred nju, i reče; daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvog.
24:18b.GEN.024.018A ona reče: Na pij, gospodaru. I brže spusti krčag na ruku svoju, i napoji ga.
24:19b.GEN.024.019I kad ga napoji, reče: i kamilama ću tvojim naliti neka se napiju.
24:20b.GEN.024.020I brže izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije, i nali svim kamilama njegovim.
24:21b.GEN.024.021A čovek joj se divljaše, i ćutaše, neće li poznati je li Gospod dao sreću putu njegovom ili nije.
24:22b.GEN.024.022A kad se kamile napiše, izvadi čovek zlatnu grivnu od po sikala i metnu joj oko čela, i dve narukvice metnu joj na ruke od deset sikala zlata.
24:23b.GEN.024.023I reče: Čija si kći? Kaži mi. Ima li u kući oca tvog mesta za nas da prenoćimo?
24:24b.GEN.024.024A ona mu reče: Ja sam kći Vatuila sina Melšinog, koga rodi Nahoru.
24:25b.GEN.024.025Još reče: Ima u nas mnogo slame i piće i mesta za noćište.
24:26b.GEN.024.026Tada čovek savivši se pokloni se Gospodu,
24:27b.GEN.024.027I reče: Blagosloven da je Gospod Bog gospodara mog Avrama, što ne ostavi milost svoju i veru svoju prema gospodaru mom, i putem dovede me Gospod u dom rodbine gospodara mog.
24:28b.GEN.024.028A devojka otrča i sve ovo kaza u domu matere svoje.
24:29b.GEN.024.029A Reveka imaše brata, kome ime beše Lavan; i istrča Lavan k čoveku na studenac,
24:30b.GEN.024.030Kako vide grivnu i narukvice na rukama sestre svoje i ču gde Reveka sestra mu reče: Tako mi kaza čovek; dodje k čoveku; a on stajaše kod kamila na studencu.
24:31b.GEN.024.031I reče: Hodi, koji si blagosloven od Gospoda; što bi stajao napolju? Spremio sam kuću, ima mesta i za kamile.
24:32b.GEN.024.032I dovede čoveka u kuću, i rastovari kamile; i dodaše slame i piće kamilama, i donesoše vode za noge njemu i ljudima što behu s njim;
24:33b.GEN.024.033I postaviše mu da jede; ali on reče: Neću jesti dokle ne kažem stvar svoju. A Lavan mu reče: Govori.
24:34b.GEN.024.034Tada reče: Ja sam sluga Avramov.
24:35b.GEN.024.035A Gospod je blagoslovio gospodara mog veoma, te je postao velik, i dao mu je ovaca i goveda, i srebra i zlata, i sluga i sluškinja, i kamila i magaraca.
24:36b.GEN.024.036I još Sara žena gospodara mog rodi sina gospodaru mom u starosti njegovoj, i on mu dade sve što ima.
24:37b.GEN.024.037A mene zakle gospodar moj govoreći: Nemoj dovesti sinu mom žene izmedju kćeri ovih Hananeja, medju kojima živim;
24:38b.GEN.024.038Nego idi u dom oca mog i u rod moj, da dovedeš ženu sinu mom.
24:39b.GEN.024.039A ja rekoh gospodaru svom:
24:40b.GEN.024.040Može biti da devojka neće hteti poći sa mnom.
24:41b.GEN.024.041A on mi reče: Gospod, po čijoj volji svagda živeh, poslaće andjela svog s tobom, i daće sreću tvom putu da dovedeš ženu sinu mom od roda mog, iz doma oca mog.
24:42b.GEN.024.042Onda će ti biti prosta zakletva moja, kad otideš u rod moj; ako ti je i ne dadu, opet će ti biti prosta zakletva moja.
24:43b.GEN.024.043I kad dodjoh danas na studenac, rekoh: Gospode Bože gospodara mog Avrama, ako si dao sreću putu mom, kojim idem,
24:44b.GEN.024.044Evo, ja ću stajati kod studenca: koja devojka dodje da zahvati vode, i ja joj kažem: Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvog,
24:45b.GEN.024.045A ona mi odgovori: i ti pij i kamilama ću tvojim naliti; to neka bude žena koju je namenio Gospod sinu gospodara mog.
24:46b.GEN.024.046Ja još ne izgovorih u srcu svom, a dodje Reveka s krčagom na ramenu, i sišavši na izvor zahvati; i ja joj rekoh: Daj mi da se napijem.
24:47b.GEN.024.047A ona brže spustivši sa sebe krčag reče: Na pij, i kamile ću ti napojiti. I kad se napih, napoji i kamile moje.
24:48b.GEN.024.048I zapitah je govoreći: Čija si kći? A ona odgovori: Ja sam kći Vatuila sina Nahorovog, kog mu rodi Melha. Tada joj metnuh grivnu oko čela i narukvice na ruke;
24:49b.GEN.024.049I padoh i poklonih se Gospodu, i zahvalih Gospodu Bogu gospodara mog Avrama, što me dovede pravim putem da nadjem kćer brata gospodara svog za sina njegovog.
24:50b.GEN.024.050Ako ćete dakle učiniti ljubav i veru gospodaru mom, kažite mi; ako li nećete, kažite mi, da idem na desno ili na levo.
24:51b.GEN.024.051A Lavan i Vatuilo odgovarajući rekoše: Od Gospoda je ovo došlo; mi ti ne možemo kazati ni zlo ni dobro. Eto, Reveka je u tvojoj vlasti, uzmi je pa idi, i neka bude žena sinu tvog gospodara, kao što kaza Gospod.
24:52b.GEN.024.052A kad ču sluga Avramov reči njihove, pokloni se Gospodu do zemlje;
24:53b.GEN.024.053I izvadi zaklade srebrne i zlatne i haljine, i dade Reveci; takodje i bratu njenom i materi njenoj dade darove.
24:54b.GEN.024.054Potom jedoše i piše on i ljudi koji behu s njim, i prenoćiše. A kad ujutru ustaše, reče sluga: Pustite me gospodaru mom.
24:55b.GEN.024.055A brat i mati njena rekoše: Neka ostane devojka kod nas koji dan, barem deset dana, pa onda neka ide.
24:56b.GEN.024.056A on im reče: Nemojte me zadržavati, kad je Gospod dao sreću mom putu; pustite me da idem gospodaru svom.
24:57b.GEN.024.057Tada rekoše: Da zovemo devojku, i upitamo šta ona veli.
24:58b.GEN.024.058I dozvaše Reveku i rekoše joj: Hoćeš ići s ovim čovekom? A ona odgovori: Hoću.
24:59b.GEN.024.059I pustiše Reveku sestru svoju i dojkinju njenu sa slugom Avramovim i ljudima njegovim.
24:60b.GEN.024.060I blagosloviše Reveku i rekoše joj: Sestro naša, da se namnožiš na hiljade hiljada, i seme tvoje da nasledi vrata svojih neprijatelja!
24:61b.GEN.024.061I podiže se Reveka s devojkama svojim, i posedaše na kamile, i podjoše s čovekom; i sluga uzevši Reveku otide.
24:62b.GEN.024.062A Isak idjaše vraćajući se od studenca Živoga koji me vide jer življaše u južnom kraju;
24:63b.GEN.024.063A beše izašao Isak u polje pred veče da se pomoli Bogu; i podigavši oči svoje ugleda kamile gde idu.
24:64b.GEN.024.064I Reveka podigavši oči svoje ugleda Isaka, te skoči s kamile,
24:65b.GEN.024.065I reče sluzi: Ko je onaj čovek što ide preko polja pred nas? A sluga reče: Ono je gospodar moj. I ona uze pokrivalo i pokri lice.
24:66b.GEN.024.066I pripovedi sluga Isaku sve što je svršio.
24:67b.GEN.024.067I odvede je Isak u šator Sare matere svoje; i uze Reveku, i ona mu posta žena, i omile mu. I Isak se uteši za materom svojom.
25
25:1b.GEN.025.001A Avram uze drugu ženu, po imenu Heturu.
25:2b.GEN.025.002I ona mu rodi Zomrana i Joksana i Madana i Madijana i Jesvoka i Soijena.
25:3b.GEN.025.003A Joksan rodi Savana i Dedana. A Dedanovi sinovi biše Asurim i Latusim i Laomim.
25:4b.GEN.025.004A sinovi Madijanovi: Efar i Afir i Enoh i Avida i Eldaga. Svi behu deca Heturina.
25:5b.GEN.025.005A Avram dade sve što imaše Isaku;
25:6b.GEN.025.006A sinovima svojih inoča dade Avram dare, i opravi ih od Isaka sina svog još za života svog na istok, u istočni kraj.
25:7b.GEN.025.007I veka Avramovog što požive beše sto i sedamdeset i pet godina.
25:8b.GEN.025.008I onemoćav umre Avram u dobroj starosti, sit života, i bi pribran k rodu svom.
25:9b.GEN.025.009I pogreboše ga Isak i Ismailo u pećini makpelskoj na njivi Efrona sina Sara Hetejina, koja je prema Mamriji;
25:10b.GEN.025.010Na njivi koju kupi Avram od sinova Hetovih, onde je pogreben Avram sa Sarom ženom svojom.
25:11b.GEN.025.011I po smrti Avramovoj blagoslovi Bog Isaka sina njegovog; a Isak živeše kod studenca Živoga koji me vidi.
25:12b.GEN.025.012A ovo je pleme Ismaila sina Avramovog, kog rodi Avramu Agara Misirka robinja Sarina,
25:13b.GEN.025.013I ovo su imena sinova Ismailovih, kako se zvahu u plemenima svojim; prvenac Ismailov Navajot, pa Kidar i Navdeilo i Masam,
25:14b.GEN.025.014I Masma i Duma i Masa,
25:15b.GEN.025.015I Hadar i Teman i Jetur i Nafis i Kedma.
25:16b.GEN.025.016To su sinovi Ismailovi, i to su im imena po selima i gradovima njihovim, dvanaest knezova nad svojim narodima.
25:17b.GEN.025.017A godine su veka Ismailovog sto i trideset i sedam godina. Posle onemoćav umre, i bi pribran k rodu svom.
25:18b.GEN.025.018I živehu od Evilata do Sura prema Misiru, kako se ide u Asiriju; i dopade mu prema svoj braći svojoj da živi.
25:19b.GEN.025.019A ovo je pleme Isaka sina Avramovog: Avram rodi Isaka;
25:20b.GEN.025.020A Isaku beše četrdeset godina kad se oženi Revekom, kćerju Vatuila Sirina iz Mesopotamije, sestrom Lavana Sirina.
25:21b.GEN.025.021I Isak se moljaše Gospodu za ženu svoju, jer beše nerotkinja; i umoli Gospoda, te zatrudne Reveka žena njegova.
25:22b.GEN.025.022Ali udarahu jedno o drugo deca u utrobi njenoj, te reče: Ako je tako, na šta sam? I otide da pita Gospoda.
25:23b.GEN.025.023A Gospod joj reče: Dva su plemena u utrobi tvojoj, i dva će naroda, izaći iz tebe; i jedan će narod biti jači od drugog naroda, i veći će služiti manjem.
25:24b.GEN.025.024I kad dodje vreme da rodi, a to blizanci u utrobi njenoj.
25:25b.GEN.025.025I prvi izadje crven, sav kao runo rutav, i nadeše mu ime Isav.
25:26b.GEN.025.026A posle izadje brat mu, držeći rukom za petu Isava; i nadeše mu ime Jakov. A beše Isaku šezdeset godina, kad ih rodi Reveka.
25:27b.GEN.025.027I deca odrastoše, i Isav posta lovac i ratar, a Jakov beše čovek krotak i bavljaše se u šatorima.
25:28b.GEN.025.028I Isak milovaše Isava, jer rado jedjaše lov njegov; a Reveka milovaše Jakova.
25:29b.GEN.025.029Jednom Jakov skuva jelo, a Isav dodje iz polja umoran.
25:30b.GEN.025.030I reče Isav Jakovu: Daj mi da jedem to jelo crveno, jer sam umoran. Otuda se prozva Edom.
25:31b.GEN.025.031A Jakov mu reče: Prodaj mi danas prvenaštvo svoje.
25:32b.GEN.025.032A Isav odgovori: Evo, hoću da umrem, pa šta će mi prvenaštvo?
25:33b.GEN.025.033A Jakov reče: Zakuni mi se danas. I on mu se zakle; tako prodade svoje prvenaštvo Jakovu.
25:34b.GEN.025.034I Jakov dade Isavu hleba i skuvanog leća, i on se najede i napi, pa usta i otide. Tako Isav nije mario za prvenaštvo svoje.
26
26:1b.GEN.026.001Ali nasta glad u zemlji svrh prve gladi koja beše za vremena Avramovog; i Isak otide k Avimelehu caru filistejskom u Gerar.
26:2b.GEN.026.002I javi mu se Gospod i reče: Nemoj ići u Misir, nego sedi u zemlji koju ću ti kazati.
26:3b.GEN.026.003Sedi u toj zemlji, i ja ću biti s tobom, i blagosloviću te; jer ću tebi i semenu tvom dati sve ove zemlje, i potvrdiću zakletvu, kojom sam se zakleo Avramu ocu tvom.
26:4b.GEN.026.004I umnožiću seme tvoje da ga bude kao zvezda na nebu, i daću semenu tvom sve ove zemlje; i u semenu tvom blagosloviće se svi narodi na zemlji,
26:5b.GEN.026.005Zato što je Avram slušao glas moj i čuvao naredbu moju, zapovesti moje i pravila moja i zakone moje.
26:6b.GEN.026.006I osta Isak u Geraru.
26:7b.GEN.026.007A ljudi u mestu onom pitahu za ženu njegovu, a on govoraše: Sestra mi je. Jer se bojaše kazati: Žena mi je; da me, veli, ne ubiju ovi ljudi radi Reveke, jer je lepa.
26:8b.GEN.026.008I kad provede mnogo vremena onde, dogodi se, te pogleda Avimeleh car filistejski s prozora, i vide Isaka gde se šali s Revekom ženom svojom.
26:9b.GEN.026.009I dozva Avimeleh Isaka i reče: Ta to ti je žena; kako si kazao: Sestra mi je? A Isak mu odgovori: Rekoh: da ne poginem s nje.
26:10b.GEN.026.010A Avimeleh reče: Šta si nam učinio? Lako je mogao ko od naroda ovog leći s tvojom ženom, te bi nas ti uvalio u greh.
26:11b.GEN.026.011I zapovedi Avimeleh svemu narodu svom govoreći: Ko se dotakne ovog čoveka ili žene njegove, poginuće.
26:12b.GEN.026.012I Isak stade sejati u onoj zemlji, i dobi one godine po sto, tako ga blagoslovi Gospod.
26:13b.GEN.026.013I obogati se čovek, i napredovaše sve većma, te posta silan.
26:14b.GEN.026.014I imaše ovaca i goveda i mnogo sluga; a Filisteji mu zavidjahu,
26:15b.GEN.026.015Pa sve studence koje behu iskopale sluge oca njegovog za vremena Avrama oca njegovog zaroniše Filisteji, i zasuše ih zemljom.
26:16b.GEN.026.016I Avimeleh reče Isaku: Idi od nas, jer si postao silniji od nas.
26:17b.GEN.026.017I Isak otide, odande, i razape šatore u dolini gerarskoj, i nastani se onde.
26:18b.GEN.026.018I stade Isak otkopavati studence, koji behu iskopani za vremena Avrama oca njegovog, i koje zaroniše Filisteji po smrti Avramovoj; i prozva ih imenima koja im beše nadeo otac njegov.
26:19b.GEN.026.019I kopajući sluge Isakove u onom dolu nadjoše studenac žive vode.
26:20b.GEN.026.020Ali se svadjaše pastiri gerarski s pastirima Isakovim govoreći: Naša je voda. I nadede ime onom studencu Esek, jer se svadiše s njim.
26:21b.GEN.026.021Posle iskopaše drugi studenac, pa se i oko njega svadjaše, zato ga nazva Sitna.
26:22b.GEN.026.022Tada se podiže odande, i iskopa drugi studenac, i oko njega ne bi svadje; zato ga nazva Rehovot, govoreći: Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji.
26:23b.GEN.026.023I otide odande gore u Virsaveju.
26:24b.GEN.026.024I istu noć javi mu se Gospod, i reče: Ja sam Bog Avrama oca tvog. Ne boj se, jer sam ja s tobom, i blagosloviću te i umnožiću seme tvoje Avrama radi sluge svog.
26:25b.GEN.026.025I načini onde žrtvenik, i prizva ime Gospodnje; i onde razape šator svoj; i sluge Isakove iskopaše onde studenac.
26:26b.GEN.026.026I dodje k njemu Avimeleh iz Gerara s Ohozatom prijateljem svojim i s Fiholom vojvodom svojim.
26:27b.GEN.026.027A Isak im reče: Što ste došli k meni, kad mrzite na me i oteraste me od sebe?
26:28b.GEN.026.028A oni rekoše: Videsmo zaista da je Gospod s tobom, pa rekosmo: Neka bude zakletva izmedju nas, izmedju nas i tebe; hajde da uhvatimo veru s tobom;
26:29b.GEN.026.029Da nam ne činiš zla, kao što se mi tebe ne dotakosmo i kao što mi tebi samo dobro činismo, i pustismo te da ideš na miru, i eto si blagosloven od Gospoda.
26:30b.GEN.026.030Tada ih on ugosti; te jedoše i piše.
26:31b.GEN.026.031A sutradan ustavši rano, zakleše se jedan drugom, i otpusti ih Isak i otidoše od njega s mirom.
26:32b.GEN.026.032Isti dan došavši sluge Isakove kazaše mu za studenac koji iskopaše, i rekoše mu: Nadjosmo vodu.
26:33b.GEN.026.033I nazva ga Saveja; otuda se zove grad onaj Virsaveja do današnjeg dana.
26:34b.GEN.026.034A kad bi Isavu četrdeset godina, uze za ženu Juditu, kćer Veoha Hetejina, i Vasematu kćer Elona Hetejina.
26:35b.GEN.026.035I one zadavahu mnogo jada Isaku i Reveci.
27
27:1b.GEN.027.001Kad Isak ostare i oči mu potamneše, te ne videše, dozva Isava starijeg sina svog, i reče mu: Sine! A on odgovori: Evo me.
27:2b.GEN.027.002Tada reče: Evo ostareo sam, ne znam kad ću umreti;
27:3b.GEN.027.003Uzmi oružje svoje, tul i luk, i izadji u planinu, te mi ulovi lov;
27:4b.GEN.027.004I zgotovi mi jelo po mojoj volji, i donesi mi da jedem, pa da te blagoslovi duša moja dok nisam umro.
27:5b.GEN.027.005A Reveka ču šta Isak reče sinu svom Isavu. I Isav otide u planinu da ulovi lov i donese.
27:6b.GEN.027.006A Reveka reče Jakovu, sinu svom govoreći: Gle, čuh oca tvog gde govori s Isavom, bratom tvojim i reče:
27:7b.GEN.027.007Donesi mi lov, i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok nisam umro.
27:8b.GEN.027.008Nego sada, sine, poslušaj me šta ću ti kazati.
27:9b.GEN.027.009Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta, da zgotovim ocu tvom jelo od njih, kako rado jede.
27:10b.GEN.027.010Pa ćeš uneti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije umro.
27:11b.GEN.027.011A Jakov reče Reveci materi svojoj: Ali je Isav brat moj rutav, a ja sam gladak;
27:12b.GEN.027.012Može me opipati otac, pa će se osetiti da sam ga hteo prevariti, te ću navući na se prokletstvo mesto blagoslova.
27:13b.GEN.027.013A mati mu reče: Neka prokletstvo tvoje, sine padne na mene; samo me poslušaj, i idi i donesi mi.
27:14b.GEN.027.014Tada otišavši uze i donese materi svojoj; a mati njegova zgotovi jelo kako jedjaše rado otac njegov.
27:15b.GEN.027.015Pa onda uze Reveka najlepše haljine starijeg sina svog, koje behu u nje kod kuće, i obuče Jakova mladjeg sina svog.
27:16b.GEN.027.016I jarećim kožicama obloži mu ruke i vrat gde beše gladak.
27:17b.GEN.027.017I dade Jakovu sinu svom u ruke jelo i hleb što zgotovi.
27:18b.GEN.027.018A on udje k ocu svom i reče: Oče. A on odgovori: Evo me; koji si ti, sine?
27:19b.GEN.027.019I Jakov reče ocu svom: Ja, Isav tvoj prvenac; učinio sam kako si mi rekao; digni se, posadi se da jedeš lov moj, pa da me blagoslovi duša tvoja.
27:20b.GEN.027.020A Isak reče sinu svom: Kad brže nadje, sine? A on reče: Gospod Bog tvoj dade, te izadje preda me.
27:21b.GEN.027.021Tada reče Isak Jakovu: Hodi bliže, sine da te opipam jesi li sin moj Isav ili ne.
27:22b.GEN.027.022I pristupi Jakov k Isaku ocu svom, a on ga opipa, pa reče: Glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove.
27:23b.GEN.027.023I ne pozna ga, jer mu ruke behu kao u Isava brata njegovog rutave: Zato ga blagoslovi;
27:24b.GEN.027.024I reče mu: Jesi li ti sin moj Isav? A on odgovori: Ja sam.
27:25b.GEN.027.025Tada reče: A ti daj, sine, da jedem lov tvoj, pa da te blagoslovi duša moja. I dade mu, te jede; pa mu donese i vino te pi.
27:26b.GEN.027.026Potom Isak, otac njegov reče mu: Hodi sine, celivaj me.
27:27b.GEN.027.027I on pristupi i celiva ga; a Isak oseti miris od haljina njegovih, i blagoslovi ga govoreći: Gle, miris sina mog kao miris od polja koje blagoslovi Gospod.
27:28b.GEN.027.028Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobila!
27:29b.GEN.027.029Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje! Proklet bio koji tebe usproklinje, a blagosloven koji tebe uzblagosilja!
27:30b.GEN.027.030A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Isaka oca svog, u taj čas dodje Isav brat njegov iz lova.
27:31b.GEN.027.031Pa zgotovi i on jelo i unese ocu svom, i reče mu: Ustani, oče, da jedeš šta ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja.
27:32b.GEN.027.032A Isak otac njegov reče mu: Ko si ti? A on reče: Ja, sin tvoj, prvenac tvoj Isav.
27:33b.GEN.027.033Tada se prepade Isak, i reče: Ko? Da gde je onaj koji ulovi i donese mi lova, i od svega jedoh pre nego ti dodje, i blagoslovih ga? On će i ostati blagosloven.
27:34b.GEN.027.034A kad ču Isav reči oca svog, vrisnu glasno i ožalosti se veoma, i reče ocu svom: Blagoslovi i mene, oče.
27:35b.GEN.027.035A on mu reče: Dodje brat tvoj s prevarom, i odnese tvoj blagoslov.
27:36b.GEN.027.036A Isav reče: Pravo je što mu je ime Jakov, jer me već drugom prevari. Prvenaštvo mi uze, pa eto sada mi uze i blagoslov. Potom reče: Nisi li i meni ostavio blagoslov?
27:37b.GEN.027.037A Isak odgovori, i reče Isavu: Eto sam ga postavio tebi za gospodara; i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ukrepih ga; pa šta bih sada tebi učinio, sine?
27:38b.GEN.027.038I Isav reče ocu svom: Eda li je samo jedan blagoslov u tebe, oče? Blagoslovi i mene, oče. I stade glasno plakati Isav.
27:39b.GEN.027.039A Isak otac njegov odgovarajući reče mu: Evo, stan će ti biti na rodnoj zemlji i rosi nebeskoj ozgo.
27:40b.GEN.027.040Ali ćeš živeti od mača svog, i bratu ćeš svom služiti; ali će doći vreme, te ćeš pošto se naplačeš skršiti jaram njegov s vrata svog.
27:41b.GEN.027.041I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova, kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u srcu svom: Blizu su žalosni dani oca mog, tada ću ubiti Jakova brata svog.
27:42b.GEN.027.042I kazaše Reveci reči Isava sina njenog starijeg, a ona poslavši dozva Jakova mladjeg sina svog, i reče mu: Gle, Isav brat tvoj teši se time što hoće da te ubije.
27:43b.GEN.027.043Nego, sine, poslušaj šta ću ti kazati; ustani i beži k Lavanu bratu mom u Haran.
27:44b.GEN.027.044I ostani kod njega neko vreme dokle prodje srdnja brata tvog,
27:45b.GEN.027.045Dokle se gnev brata tvog odvrati od tebe, te zaboravi šta si mu učinio; a onda ću ja poslati da te dovedu odande. Zašto bih ostala bez obojice vas u jedan dan?
27:46b.GEN.027.046A Isaku reče Reveka: Omrzao mi je život radi ovih Hetejaka. Ako se Jakov oženi Hetejkom, kakvom izmedju kćeri ove zemlje, na šta mi život?
28
28:1b.GEN.028.001Tada Isak dozva Jakova, i blagoslovi ga, i zapovedi mu i reče: Nemoj da se oženiš kojom izmedju kćeri hananejskih.
28:2b.GEN.028.002Ustani, idi u Padan-Aram u dom Vatuila oca matere svoje, i odande se oženi izmedju kćeri Lavana ujaka svog.
28:3b.GEN.028.003A Bog Svemogući da te blagoslovi, i da ti da veliku porodicu i umnoži te, da od tebe postane mnoštvo naroda,
28:4b.GEN.028.004I da ti da blagoslov Avramov, tebi i semenu tvom s tobom, da naslediš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Avramu.
28:5b.GEN.028.005Tako opravi Isak Jakova, i on podje u Padan-Aram k Lavanu sinu Vatuila Sirina, bratu Reveke matere Jakovljeve i Isavove.
28:6b.GEN.028.006A Isav vide gde Isak blagoslovi Jakova i opravi ga u Padan-Aram da se odande oženi, i gde blagosiljajući ga zapovedi mu i reče: Nemoj da se oženiš kojom izmedju kćeri hananejskih,
28:7b.GEN.028.007I gde Jakov posluša oca svog i mater svoju, i otide u Padan-Aram;
28:8b.GEN.028.008I vide Isav da kćeri hananejske nisu po volji Isaku ocu njegovom.
28:9b.GEN.028.009Pa otide Isav k Ismailu, i uze za ženu preko žena svojih Maeletu, kćer Ismaila sina Avramovog, sestru Naveotovu.
28:10b.GEN.028.010A Jakov otide od Virsaveje idući u Haran.
28:11b.GEN.028.011I dodje na jedno mesto, i onde zanoći, jer sunce beše zašlo; i uze kamen na onom mestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mestu.
28:12b.GEN.028.012I usni, a to lestve stajahu na zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, andjeli Božji po njima se penjahu i silažahu;
28:13b.GEN.028.013I gle, na vrhu stajaše Gospod, i reče: Ja sam Gospod Bog Avrama oca tvog i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i semenu tvom;
28:14b.GEN.028.014I semena će tvog biti kao praha na zemlji, te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u semenu tvom.
28:15b.GEN.028.015I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god podješ, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim šta ti rekoh.
28:16b.GEN.028.016A kad se Jakov probudi od sna, reče: Zacelo je Gospod na ovom mestu; a ja ne znah.
28:17b.GEN.028.017I uplaši se, i reče: Kako je strašno mesto ovo! Ovde je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska.
28:18b.GEN.028.018I usta Jakov ujutru rano, i uze kamen što beše metnuo sebi pod glavu, i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.
28:19b.GEN.028.019I prozva ono mesto Vetilj, a pre beše ime onom gradu Luz.
28:20b.GEN.028.020I učini Jakov zavet, govoreći: Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim idem i da mi hleba da jedem i odela da se oblačim,
28:21b.GEN.028.021I ako se vratim na miru u dom oca svog, Gospod će mi biti Bog;
28:22b.GEN.028.022A kamen ovaj koji utvrdih za spomen biće dom Božji; i šta mi god daš, od svega ću deseto dati Tebi.
29
29:1b.GEN.029.001Tada se podiže Jakov i otide u zemlju istočnu.
29:2b.GEN.029.002I obzirući se ugleda studenac u polju; i gle, tri stada ovaca ležahu kod njega, jer se na onom studencu pojahu stada, a veliki kamen beše studencu na vratima.
29:3b.GEN.029.003Onde se skupljahu sva stada, te pastiri odvaljivahu kamen s vrata studencu i pojahu stada, i posle opet privaljivahu kamen na vrata studencu na njegovo mesto.
29:4b.GEN.029.004I Jakov im reče: Braćo, odakle ste? Rekoše: Iz Harana smo.
29:5b.GEN.029.005A on im reče: Poznajete li Lavana sina Nahorovog? Oni rekoše: Poznajemo.
29:6b.GEN.029.006On im reče: Je li zdrav? Rekoše: Jeste, i evo Rahilje kćeri njegove, gde ide sa stadom.
29:7b.GEN.029.007I on reče: Eto još je rano, niti je vreme vraćati stoku; napojte stoku pa idite i pasite je.
29:8b.GEN.029.008A oni rekoše: Ne možemo, dokle se ne skupe sva stada, da odvalimo kamen s vrata studencu, onda ćemo napojiti stoku.
29:9b.GEN.029.009Dok on još govoraše s njima, dodje Rahilja sa stadom oca svog, jer ona pasaše ovce.
29:10b.GEN.029.010A kad Jakov vide Rahilju kćer Lavana ujaka svog, i stado Lavana ujaka svog, pristupi Jakov i odvali kamen studencu s vrata, i napoji stado Lavana ujaka svog.
29:11b.GEN.029.011I poljubi Jakov Rahilju, i povikavši zaplaka se.
29:12b.GEN.029.012I kaza se Jakov Rahilji da je rod ocu njenom i da je sin Revečin; a ona otrča te javi ocu svom.
29:13b.GEN.029.013A kad Lavan ču za Jakova sina sestre svoje, istrča mu na susret, i zagrli ga i poljubi, i uvede u svoju kuću. I on pripovedi Lavanu sve ovo.
29:14b.GEN.029.014A Lavan mu reče: Ta ti si kost moja i telo moje. I osta kod njega ceo mesec dana.
29:15b.GEN.029.015Tada reče Lavan Jakovu: Zar badava da mi služiš, što si mi rod? Kaži mi šta će ti biti plata?
29:16b.GEN.029.016A Lavan imaše dve kćeri: starijoj beše ime Lija, a mladjoj Rahilja.
29:17b.GEN.029.017I u Lije behu kvarne oči, a Rahilja beše lepog stasa i lepog lica.
29:18b.GEN.029.018I Jakovu omile Rahilja, te reče: Služiću ti sedam godina za Rahilju, mladju kćer tvoju.
29:19b.GEN.029.019A Lavan mu reče: Bolje tebi da je dam nego drugom; ostani kod mene.
29:20b.GEN.029.020I odsluži Jakov za Rahilju sedam godina, i učiniše mu se kao nekoliko dana, jer je ljubljaše.
29:21b.GEN.029.021I reče Jakov Lavanu: Daj mi ženu, jer mi se navrši vreme, da legnem s njom.
29:22b.GEN.029.022I sazva Lavan sve ljude iz onog mesta i učini gozbu.
29:23b.GEN.029.023A uveče uze Liju kćer svoju i uvede je k Jakovu, i on leže s njom.
29:24b.GEN.029.024I Lavan dade Zelfu robinju svoju Liji kćeri svojoj da joj bude robinja.
29:25b.GEN.029.025A kad bi ujutru, gle, ono beše Lija; te reče Jakov Lavanu: Šta si mi to učinio? Ne služim li za Rahilju kod tebe? Zašto si me prevario?
29:26b.GEN.029.026A Lavan mu reče: Ne biva u našem mestu da se uda mladja pre starije.
29:27b.GEN.029.027Navrši nedelju dana s tom, pa ćemo ti dati i drugu za službu što ćeš služiti kod mene još sedam godina drugih.
29:28b.GEN.029.028Jakov učini tako, i navrši s njom nedelju dana, pa mu dade Lavan Rahilju kćer svoju za ženu.
29:29b.GEN.029.029I dade Lavan Rahilji kćeri svojoj robinju svoju Valu da joj bude robinja.
29:30b.GEN.029.030I tako leže Jakov s Rahiljom; i voljaše Rahilju nego Liju, i stade služiti kod Lavana još sedam drugih godina.
29:31b.GEN.029.031A Gospod videći da Jakov ne mari za Liju, otvori njoj matericu, a Rahilja osta nerotkinja.
29:32b.GEN.029.032I Lija zatrudne, i rodi sina, i nadede mu ime Ruvim, govoreći: Gospod pogleda na jade moje, sada će me ljubiti muž moj.
29:33b.GEN.029.033I opet zatrudne, i rodi sina i reče: Gospod ču da sam prezrena, pa mi dade i ovog. I nadede mu ime Simeun.
29:34b.GEN.029.034I opet zatrudne, i rodi sina, i reče: Da ako se sada već priljubi k meni muž moj, kad mu rodih tri sina. Zato mu nadeše ime Levije.
29:35b.GEN.029.035I zatrudne opet, i rodi sina, i reče: Sada ću hvaliti Gospoda. Zato mu nadede ime Juda; i presta radjati.
30
30:1b.GEN.030.001A Rahilja videvši gde ne radja dece Jakovu, pozavide sestri svojoj; i reče Jakovu: Daj mi dece, ili ću umreti.
30:2b.GEN.030.002A Jakov se rasrdi na Rahilju, i reče: Zar sam ja a ne Bog koji ti ne da poroda?
30:3b.GEN.030.003A ona reče: Eto robinje moje Vale, lezi s njom, neka rodi na mojim kolenima, pa ću i ja imati dece od nje.
30:4b.GEN.030.004I dade mu Valu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom.
30:5b.GEN.030.005I zatrudne Vala, i rodi Jakovu sina.
30:6b.GEN.030.006A Rahilja reče: Gospod mi je sudio i čuo glas moj, te mi dade sina. Zato mu nadede ime Dan.
30:7b.GEN.030.007I Vala robinja Rahiljina zatrudne opet, i rodi drugog sina Jakovu;
30:8b.GEN.030.008A Rahilja reče: Borah se žestoko sa sestrom svojom, ali odoleh. I nadede mu ime Neftalim.
30:9b.GEN.030.009A Lija videvši gde presta radjati uze Zelfu robinju svoju i dade je Jakovu za ženu.
30:10b.GEN.030.010I rodi Zelfa robinja Lijina Jakovu sina;
30:11b.GEN.030.011I Lija reče: Dodje četa. I nadede mu ime Gad.
30:12b.GEN.030.012Opet rodi Zelfa robinja Lijina drugog sina Jakovu;
30:13b.GEN.030.013I reče Lija: Blago meni, jer će me blaženom zvati žene. Zato mu nadede ime Asir.
30:14b.GEN.030.014A Ruvim izidje u vreme žetve pšenične i nadje mandragoru u polju, i donese je Liji materi svojoj. A Rahilja reče Liji: Daj mi mandragoru sina svog.
30:15b.GEN.030.015A ona joj reče: Malo li ti je što si mi uzela muža? Hoćeš da mi uzmeš i mandragoru sina mog? A Rahilja joj reče: Neka noćas spava s tobom za mandragoru sina tvog.
30:16b.GEN.030.016I uveče kad se Jakov vraćaše iz polja, izidje mu Lija na susret i reče: Spavaćeš kod mene, jer te kupih za mandragoru sina svog. I spava kod nje onu noć.
30:17b.GEN.030.017A Bog usliši Liju, te ona zatrudne, i rodi Jakovu petog sina.
30:18b.GEN.030.018I reče Lija: Gospod mi dade platu moju što dadoh robinju svoju mužu svom. I nadede mu ime Isahar.
30:19b.GEN.030.019I zatrudne Lija opet, i rodi Jakovu šestog sina;
30:20b.GEN.030.020I reče Lija: Dariva me Gospod darom dobrim; da ako se sada već priljubi k meni muž moj, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadede ime Zavulon.
30:21b.GEN.030.021Najposle rodi kćer, i nadede joj ima Dina.
30:22b.GEN.030.022Ali se Gospod opomenu Rahilje; i uslišivši je otvori joj matericu.
30:23b.GEN.030.023I zatrudne, i rodi sina, i reče: Uze Bog sramotu moju.
30:24b.GEN.030.024I nadede mu ime Josif, govoreći: Neka mi doda Gospod još jednog sina.
30:25b.GEN.030.025A kad Rahilja rodi Josifa, reče Jakov Lavanu: Pusti me da idem u svoje mesto i u svoju zemlju.
30:26b.GEN.030.026Daj mi žene moje, za koje sam ti služio, i decu moju, da idem, jer znaš kako sam ti služio.
30:27b.GEN.030.027A Lavan mu reče: Nemoj, ako sam našao milost pred tobom; vidim da me je blagoslovio Gospod tebe radi.
30:28b.GEN.030.028I još reče: Išti koliko hoćeš plate, i ja ću ti dati.
30:29b.GEN.030.029A Jakov mu odgovori: Ti znaš kako sam ti služio i kakva ti je stoka postala kod mene.
30:30b.GEN.030.030Jer je malo bilo što si imao dokle ja ne dodjoh; ali se umnoži veoma, jer te Gospod blagoslovi kad ja dodjoh. Pa kad ću i ja tako sebi kuću kućiti?
30:31b.GEN.030.031I reče mu Lavan: Šta hoćeš da ti dam? A Jakov odgovori: Ne treba ništa da mi daš; nego ću ti opet pasti stoku i čuvati, ako ćeš mi učiti ovo:
30:32b.GEN.030.032Da zadjem danas po svoj stoci tvojoj, i odlučim sve što je šareno i s belegom, i sve što je crno izmedju ovaca, i šta je s belegom i šareno izmedju koza, pa šta posle bude tako, ono da mi je plata.
30:33b.GEN.030.033Tako će mi se posle posvedočiti pravda moja pred tobom kad dodješ da vidiš zaslugu moju: Šta god ne bude šareno ni s belegom ni crno izmedju ovaca i koza u mene, biće kradeno.
30:34b.GEN.030.034A Lavan reče: Eto, neka bude kako si kazao.
30:35b.GEN.030.035I odluči Lavan isti dan jarce s belegom i šarene i sve koze s belegom i šarene, i sve na čem beše šta belo, i sve crno izmedju ovaca, i predade sinovima svojim.
30:36b.GEN.030.036I ostavi daljine tri dana hoda izmedju sebe i Jakova. I Jakov pasaše ostalu stoku Lavanovu.
30:37b.GEN.030.037I uze Jakov zelenih prutova topolovih i leskovih i kestenovih, i naguli ih do beline koja beše na prutovima.
30:38b.GEN.030.038I metaše naguljene prutove pred stoku u žlebove i korita kad dolažaše stoka da pije, da bi se upaljivala kad dodje da pije.
30:39b.GEN.030.039I upaljivaše se stoka gledajući u prutove, i šta se mladjaše beše s belegom, prutasto i šareno.
30:40b.GEN.030.040I Jakov odlučivaše mlad, i obraćaše stado Lavanovo da gleda u šarene i u sve crne; a svoje stado odvajaše i ne obraćaše ga prema stadu Lavanovom.
30:41b.GEN.030.041I kad se god upaljivaše stoka rana, metaše Jakov prutove u korita pred oči stoci da bi se upaljivala gledajući u prutove;
30:42b.GEN.030.042A kad se upaljivaše pozna stoka, ne metaše; tako pozne bivahu Lavanove a rane Jakovljeve.
30:43b.GEN.030.043I tako se taj čovek obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i kamila i magaraca.
31
31:1b.GEN.031.001A Jakov ču gde sinovi Lavanovi govore: Jakov uze sve što beše našeg oca, i od onog što beše našeg oca steče sve ovo blago.
31:2b.GEN.031.002I vide Jakov gde lice Lavanovo nije prema njemu kao pre.
31:3b.GEN.031.003I Gospod reče Jakovu: Vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, i ja ću biti s tobom.
31:4b.GEN.031.004I poslavši Jakov dozva Rahilju i Liju u polje k stadu svom.
31:5b.GEN.031.005I reče im: Vidim gde lice oca vašeg nije prema meni kao pre; ali je Bog oca mog bio sa mnom.
31:6b.GEN.031.006I vi znate da sam služio ocu vašem kako sam god mogao;
31:7b.GEN.031.007A otac me je vaš varao i menjao mi platu deset puta; ali mu Bog ne dade da me ošteti;
31:8b.GEN.031.008Kad on reče: Šta bude šareno neka ti je plata, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: S belegom šta bude neka ti je plata, onda se mladilo sve s belegom.
31:9b.GEN.031.009Tako Bog uze stoku ocu vašem i dade je meni;
31:10b.GEN.031.010Jer kad se upaljivaše stoka, podigoh oči svoje i videh u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze behu šareni, s belegama prutastim i kolastim.
31:11b.GEN.031.011A andjeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me.
31:12b.GEN.031.012A on reče: Podigni sad oči svoje i gledaj, ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s belegama prutastim i kolastim; jer videh sve što ti čini Lavan.
31:13b.GEN.031.013Ja sam Bog od Vetilja, gde si prelio kamen i učinio mi zavet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju.
31:14b.GEN.031.014Tada odgovori Rahilja i Lija, i rekoše mu: Eda li još imamo kakav deo i nasledstvo u domu oca svog?
31:15b.GEN.031.015Nije li nas držao kao tudjinke kad nas je prodao? Pa je još i naše novce jednako jeo.
31:16b.GEN.031.016Jer sve ovo blago što uze Gospod ocu našem, naše je i naše dece. Zato čini sve što ti je Gospod kazao.
31:17b.GEN.031.017I podiže se Jakov, i metnu decu svoju i žene svoje na kamile;
31:18b.GEN.031.018I odvede svu stoku svoju i sve blago što beše stekao, stoku koju beše stekao u Padan-Aramu, i podje k Isaku ocu svom u zemlju hanansku.
31:19b.GEN.031.019A Lavan beše otišao da striže ovce svoje; i Rahilja ukrade idole ocu svom.
31:20b.GEN.031.020I Jakov otide kradom od Lavana Sirina ne javivši mu da hoće da ide.
31:21b.GEN.031.021I pobeže sa svim blagom svojim, i podiže se te predje preko vode, i uputi se ka gori Galadu.
31:22b.GEN.031.022A treći dan javiše Lavanu da je pobegao Jakov.
31:23b.GEN.031.023I uze sa sobom braću svoju, i podje za njim u poteru, i za sedam dana stiže ga na gori Galadu.
31:24b.GEN.031.024Ali Bog dodje Lavanu Sirinu noću u snu, i reče mu: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lepo ni ružno.
31:25b.GEN.031.025I stiže Lavan Jakova; a Jakov beše razapeo šator svoj na gori, pa i Lavan takodje razape svoj s braćom svojom na gori Galadu.
31:26b.GEN.031.026I Lavan reče Jakovu: Šta učini te kradom pobeže od mene i odvede kćeri moje kao na mač otete?
31:27b.GEN.031.027Zašto tajno pobeže i kradom otide od mene? Niti mi reče da te ispratim s veseljem i s pesmama, s bubnjevima i guslama?
31:28b.GEN.031.028Niti mi dade da izljubim sinove svoje i kćeri svoje? Ludo si radio.
31:29b.GEN.031.029Mogao bih vam dosaditi; ali Bog oca vašeg noćas mi reče govoreći: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lepo ni ružno.
31:30b.GEN.031.030Idi dakle kad si se tako uželeo kuće oca svog; ali zašto ukrade bogove moje?
31:31b.GEN.031.031A Jakov odgovori i reče: Bojah se i mišljah hoćeš silom oteti kćeri svoje od mene.
31:32b.GEN.031.032A bogove svoje u koga nadješ, onaj neka ne živi više; pred našom braćom traži šta je tvoje u mene, pa uzmi. Jer Jakov nije znao da ih je ukrala Rahilja.
31:33b.GEN.031.033I udje Lavan u šator Jakovljev i u šator Lijin i u šator dveju robinja, i ne nadje ih; i izašav iz šatora Lijina udje u šator Rahiljin.
31:34b.GEN.031.034A Rahilja uze idole i sakri ih pod samar kamile svoje i sede ozgo; i Lavan pipaše po celom šatoru, i ne nadje.
31:35b.GEN.031.035A ona reče ocu svom: Nemoj se srditi, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer mi je šta u žena biva. Traživši dakle ne nadje idole svoje.
31:36b.GEN.031.036I Jakov se rasrdi, i stade koriti Lavana, i govoreći reče mu: Šta sam učinio, šta sam skrivio, te si me tako žestoko terao?
31:37b.GEN.031.037Pipao si sav prtljag moj, pa šta si našao iz svoje kuće? Daj ovamo pred moju i svoju braću, neka rasude izmedju nas dvojice.
31:38b.GEN.031.038Evo dvadeset godina bih kod tebe: ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvog ne jedoh.
31:39b.GEN.031.039Šta bi zverje zaklalo nisam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću.
31:40b.GEN.031.040Danju me ubijaše vrućina a noću mraz; i san mi ne padaše na oči.
31:41b.GEN.031.041Tako mi je bio dvadeset godina u tvojoj kući; služio sam ti četrnaest godina za dva kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, i platu si mi menjao deset puta.
31:42b.GEN.031.042Da nije Bog oca mog, Bog Avramov, i strah Isakov bio sa mnom, bi me zacelo otpustio prazna. Ali je Bog video nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas.
31:43b.GEN.031.043A Lavan odgovori Jakovu i reče: Ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i šta god vidiš sve je moje; pa šta bih učinio danas kćerima svojim ili sinovima njihovim koje rodiše?
31:44b.GEN.031.044Nego hajde da uhvatimo veru, ja i ti, da bude svedočanstvo izmedju mene i tebe.
31:45b.GEN.031.045I Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomen.
31:46b.GEN.031.046I reče Jakov braći svojoj; nakupite kamenja. I nakupiše kamenja i složiše na gomilu, i jedoše na gomili.
31:47b.GEN.031.047I Lavan ga nazva Jegar-Sahadut, a Jakov ga nazva Galed.
31:48b.GEN.031.048I reče Lavan: Ova gomila neka bude svedok izmedju mene i tebe danas. Zato se prozva Galed.
31:49b.GEN.031.049A prozva se i Mispa, jer reče Lavan: Neka Gospod gleda izmedju mene i tebe, kad ne uzmožemo videti jedan drugog.
31:50b.GEN.031.050Ako ucveliš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, neće čovek biti izmedju nas nego gle Bog svedok izmedju mene i tebe.
31:51b.GEN.031.051I još reče Lavan Jakovu: Gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh izmedju sebe i tebe.
31:52b.GEN.031.052Svedok je ova gomila i svedok je ovaj spomenik, da ni ja neću preći preko ove gomile k tebi ni ti k meni da nećeš preći preko ove gomile i spomenika ovog na zlo.
31:53b.GEN.031.053Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihovog, neka sude medju nama. A Jakov se zakle strahom oca svog Isaka.
31:54b.GEN.031.054I Jakov prinese žrtvu na gori, i sazva braću svoju na večeru; i jedoše pa noćiše na gori.
31:55b.GEN.031.055A ujutru rano usta Lavan, i izljubi svoju unučad i kćeri svoje, i blagoslovi ih, pa otide, i vrati se u svoje mesto.
32
32:1b.GEN.032.001A Jakov otide svojim putem; i sretoše ga andjeli Božiji;
32:2b.GEN.032.002A kad ih ugleda Jakov, reče: Ovo je logor Božji. I prozva ono mesto Mahanaim.
32:3b.GEN.032.003I Jakov posla pred sobom glasnike k Isavu bratu svom u zemlju Sir, krajinu edomsku.
32:4b.GEN.032.004I zapovedi im govoreći: Ovako kažite gospodaru mom Isavu: Sluga tvoj Jakov ovako kaže: Bio sam došljak kod Lavana i bavio se do sad.
32:5b.GEN.032.005A imam volova i magaraca, ovaca i sluga, i sluškinja, i poslah da javim tebi gospodaru svom, eda bih našao milost pred tobom.
32:6b.GEN.032.006I vratiše se glasnici k Jakovu i rekoše mu: Idosmo do brata tvog Isava, i eto on ti ide na susret s četiri stotine momaka.
32:7b.GEN.032.007A Jakov se uplaši jako i zabrinu se; pa razdeli svoje ljude i ovce i goveda i kamile u dve čete.
32:8b.GEN.032.008I reče: Ako Isav udari na jednu četu i razbije je, da ako druga uteče.
32:9b.GEN.032.009I reče Jakov: Bože oca mog Avrama i Bože oca mog Isaka, Gospode, koji si mi kazao: Vrati se u zemlju svoju i u rod svoj, i ja ću ti biti dobrotvor!
32:10b.GEN.032.010Nisam vredan tolike milosti i tolike vere što si učinio sluzi svom; jer samo sa štapom svojim predjoh preko Jordana, a sada sam gospodar od dve čete.
32:11b.GEN.032.011Izbavi me iz ruke brata mog, iz ruke Isavove, jer se bojim da ne dodje i ubije mene i mater s decom.
32:12b.GEN.032.012A Ti si kazao: Zaista ja ću ti biti dobrotvor, i učiniću seme tvoje da bude kao peska morskog, koji se ne može izbrojati od množine.
32:13b.GEN.032.013I zanoći onde onu noć, i uze šta mu dodje do ruke, da pošalje na dar Isavu bratu svom,
32:14b.GEN.032.014Dvesta koza s dvadeset jaraca, dvesta ovaca s dvadeset ovnova,
32:15b.GEN.032.015Trideset kamila dojilica s kamiladima, četrdeset krava s desetoro teladi, dvadeset magarica s desetoro magaradi.
32:16b.GEN.032.016I predade ih slugama svojim, svako stado napose, i reče slugama: Idite napred preda mnom, ostavljajući dosta mesta izmedju jednog stada i drugog.
32:17b.GEN.032.017I zapovedi prvom govoreći: Kad sretneš Isava, brata mog, pa te zapita: Čiji si? I kuda ideš? I čije je to što goniš pred sobom?
32:18b.GEN.032.018A ti reci: Sluge tvog Jakova, a ovo šalje na dar gospodaru svom Isavu, a eto i sam ide za nama.
32:19b.GEN.032.019Tako zapovedi i drugom i trećem i svima koji idjahu za stadom, i reče: Tako kažite Isavu kad naidjete na nj.
32:20b.GEN.032.020I još kažite: Eto, Jakov sluga tvoj ide za nama. Jer govoraše: Ublažiću ga darom koji ide preda mnom, pa ću mu onda videti lice, da ako me lepo primi.
32:21b.GEN.032.021Tako otide dar napred, a on prenoći onu noć kod čete svoje.
32:22b.GEN.032.022I po noći usta, i uze obe žene i dve robinje i jedanaestoro dece svoje; i prebrodi brod Javok.
32:23b.GEN.032.023A pošto njih uze i prevede preko potoka, preturi i ostalo što imaše.
32:24b.GEN.032.024A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovek rvaše s njim do zore.
32:25b.GEN.032.025I kad vide da ga ne može svladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka, kad se čovek rvaše s njim.
32:26b.GEN.032.026Pa onda reče: Pusti me, zora je. A Jakov mu reče: Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš.
32:27b.GEN.032.027A čovek mu reče: Kako ti je ime. A on odgovori: Jakov.
32:28b.GEN.032.028Tada mu reče: Odsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj; jer si se junački borio i s Bogom i s ljudima, i odoleo si.
32:29b.GEN.032.029A Jakov zapita i reče: Kaži mi kako je tebi ime. A On reče: Što pitaš kako mi je ime? I blagoslovi ga onde.
32:30b.GEN.032.030I Jakov nadede ime onom mestu Fanuil; jer, veli, Boga videh licem k licu, i duša se moja izbavi.
32:31b.GEN.032.031I sunce mu se rodi kad prodje Fanuil, i hramaše na stegno svoje.
32:32b.GEN.032.032Zato sinovi Izrailjevi ne jedu krajeve od mišića na zglavku u stegnu do današnjeg dana, što se Jakovu povrediše krajevi od mišića na zglavku u stegnu.
33
33:1b.GEN.033.001A Jakov podigavši oči svoje pogleda, a to Isav ide, i četiri stotine ljudi s njim. I razdeli decu uz Liju i uz Rahilju i uz dve robinje.
33:2b.GEN.033.002I namesti napred robinje i njihovu decu, pa Liju i njenu decu za njima, a najposle Rahilju i Josifa.
33:3b.GEN.033.003A sam prodje napred, i pokloni se do zemlje sedam puta dokle dodje do brata svog.
33:4b.GEN.033.004A Isav pritrča preda nj i zagrli ga i pade mu oko vrata i celiva ga, i obojica se zaplakaše,
33:5b.GEN.033.005I Isav podigavši oči ugleda žene i decu, pa reče: Ko su ti ono? A Jakov reče: Deca, koju Bog milostivo darova sluzi tvom.
33:6b.GEN.033.006I pristupiše robinje s decom svojom, i pokloniše se.
33:7b.GEN.033.007Potom pristupi i Lija i deca njena, i pokloniše se; a najposle pristupi Josif i Rahilja, i pokloniše se.
33:8b.GEN.033.008A Isav reče: Šta će ti čitava vojska ona koju sretoh? A on reče: Da nadjem milost pred gospodarem svojim.
33:9b.GEN.033.009A Isav reče: Ima, brate, u mene dosta; neka tebi šta je tvoje.
33:10b.GEN.033.010A Jakov reče: Ne; ako sam sada našao milost pred tobom, primi dar iz moje ruke, jer videh lice tvoje kao da videh lice Božje, tako si me lepo dočekao.
33:11b.GEN.033.011Primi dar moj, koji ti je doveden; jer me je obilato obdario Bog, i imam svega. I navali na nj, te primi.
33:12b.GEN.033.012Posle reče Isav: Hajde da idemo, ići ću i ja s tobom.
33:13b.GEN.033.013A Jakov mu reče: Zna gospodar moj da su ova deca nejaka, i imam ovaca i krava dojilica, pa ako ih usteram jedan dan, poginuće mi sve stado.
33:14b.GEN.033.014Nego gospodar moj neka ide pred slugom svojim, a ja ću polako ići, koliko mogu deca i stoka, dokle dodjem ka gospodaru svom u Sir.
33:15b.GEN.033.015A Isav reče: A ono da ti ostavim nekoliko ljudi što su sa mnom. A on reče: Na šta? Daj da nadjem milost pred gospodarem svojim.
33:16b.GEN.033.016I tako Isav vrati se isti dan svojim putem u Sir.
33:17b.GEN.033.017A Jakov otide u Sokot, i onde načini sebi kuću a stoci svojoj načini staje; zato nazva ono mesto Sokot.
33:18b.GEN.033.018Posle dodje Jakov zdravo u grad Sihem u zemlji hananskoj, vrativši se iz Padan-Arama, i namesti se prema gradu.
33:19b.GEN.033.019I kupi komad zemlje, gde razape šator svoj, od sinova Emora oca Sihemovog za sto novaca.
33:20b.GEN.033.020I načini onde žrtvenik, i nazva ga: Silni Bog Izrailjev.
34
34:1b.GEN.034.001A Dina kći Lijina, koju rodi Jakovu, izadje da gleda devojke u onom kraju.
34:2b.GEN.034.002A ugleda je Sihem, sin Emora Efejina, kneza od one zemlje, i uze je i leže s njom i osramoti je.
34:3b.GEN.034.003I prionu srce njegovo za Dinu kćer Jakovljevu, i devojka mu omile, i on joj se umiljavaše.
34:4b.GEN.034.004I reče Sihem Emoru ocu svom govoreći: Oženi me ovom devojkom.
34:5b.GEN.034.005A Jakov ču da je osramotio Dinu kćer njegovu; a sinovi njegovi behu u polju sa stokom njegovom, i Jakov oćute dokle oni ne dodju.
34:6b.GEN.034.006A Emor otac Sihemov izidje k Jakovu da se razgovori s njim.
34:7b.GEN.034.007A kad dodjoše sinovi Jakovljevi iz polja i čuše šta je bilo, žao bi ljudima vrlo i razgneviše se veoma, što učini sramotu Izrailju obležav kćer Jakovljevu, kako ne bi valjalo činiti.
34:8b.GEN.034.008Tada im reče Emor govoreći: Sin moj Sihem srcem prionu za vašu kćer; podajte mu je za ženu.
34:9b.GEN.034.009I oprijateljite se s nama; kćeri svoje udajite za nas i kćerima našim ženite se.
34:10b.GEN.034.010Pa živite s nama, i zemlja će vam biti otvorena; nastanite se i trgujte i držite baštine u njoj.
34:11b.GEN.034.011I reče Sihem ocu devojčinom i braći joj: Da nadjem milost pred vama, i daću šta mi god kažete.
34:12b.GEN.034.012Ištite mi koliko god hoćete uzdarja i dara, ja ću dati šta god kažete; samo mi dajte devojku za ženu.
34:13b.GEN.034.013A sinovi Jakovljevi odgovoriše Sihemu i Emoru ocu njegovom prevarno, jer osramoti Dinu sestru njihovu.
34:14b.GEN.034.014I rekoše im: Ne možemo to učiniti ni dati sestre svoje za čoveka neobrezanog, jer je to sramota nama.
34:15b.GEN.034.015Nego ćemo vam učiniti po volji, ako ćete se izjednačiti s nama i obrezati sve muškinje izmedju sebe.
34:16b.GEN.034.016Onda ćemo udavati svoje kćeri za vas i ženićemo se vašim kćerima, i postaćemo jedan narod.
34:17b.GEN.034.017Ako li ne pristanete da se obrežete, mi ćemo uzeti svoju devojku i otići ćemo.
34:18b.GEN.034.018I po volji biše reči njihove Emoru i Sihemu sinu Emorovom.
34:19b.GEN.034.019I momak ne oklevaše učiniti to; jer mu kći Jakovljeva omile veoma; i on beše najviše poštovan izmedju svih u kući oca svog.
34:20b.GEN.034.020I otide Emor i sin mu Sihem na vrata grada svog, i rekoše gradjanima govoreći:
34:21b.GEN.034.021Ovi ljudi hoće mirno da žive s nama, da se nastane u ovoj zemlji i da trguju po njoj; a evo zemlja je široka i za njih; pa ćemo se kćerima njihovim ženiti i svoje ćemo kćeri udavati za njih.
34:22b.GEN.034.022Ali će tako pristati da žive s nama i da postanemo jedan narod, ako se sve muškinje medju nama obrežu, kao što su oni obrezani.
34:23b.GEN.034.023Njihova stoka i njihovo blago i sva goveda njihova neće li biti naša? Složimo se samo s njima, pa će ostati kod nas.
34:24b.GEN.034.024I koji izlažahu na vrata grada njegovog, svi poslušaše Emora i Sihema sina njegovog; i obreza se sve muškinje, svi koji izlažahu na vrata grada njegovog.
34:25b.GEN.034.025A treći dan kad oni behu u bolovima, uzeše dva sina Jakovljeva Simeun i Levije, braća Dinina, svaki svoj mač i udjoše slobodno u grad i pobiše sve muškinje.
34:26b.GEN.034.026Ubiše i Emora i sina mu Sihema oštrim mačem, i uzevši Dinu iz kuće Sihemove otidoše.
34:27b.GEN.034.027Tada dodjoše sinovi Jakovljevi na pobijene, i opleniše grad, jer u njemu bi osramoćena sestra njihova.
34:28b.GEN.034.028I uzeše ovce njihove i goveda njihova i magarce njihove, šta god beše u gradu i šta bod beše u polju.
34:29b.GEN.034.029I sve blago njihovo, i svu decu i žene njihove pohvataše i odvedoše, i šta god beše u kojoj kući.
34:30b.GEN.034.030A Jakov reče Simeunu i Leviju; smetoste me, i omraziste me narodu ove zemlje, Hananejima i Ferezejima; u mene ima malo ljudi, pa ako se skupe na me, hoće me ubiti te ću se istrebiti ja i dom moj.
34:31b.GEN.034.031A oni rekoše: Zar sa sestrom našom da rade kao s kurvom?
35
35:1b.GEN.035.001A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u Vetilj i onde stani; i načini onde žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bežao od Isava brata svog.
35:2b.GEN.035.002I Jakov reče porodici svojoj i svima koji behu s njim: Bacite tudje bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se;
35:3b.GEN.035.003Pa da se dignemo i idemo gore u Vetilj, da načinim onde žrtvenik Bogu, koji me čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao.
35:4b.GEN.035.004I dadoše Jakovu sve bogove tudje koji behu u njihovim rukama, i oboce, koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema.
35:5b.GEN.035.005Potom otidoše. A strah Božji dodje na gradove koji behu oko njih, te se ne digoše u poteru za sinovima Izrailjevim.
35:6b.GEN.035.006I Jakov i sva čeljad što beše s njim dodjoše u Luz u zemlji hananskoj, a to je Vetilj.
35:7b.GEN.035.007I onde načini žrtvenik, i nazva ono mesto: Bog vetiljski, jer mu se onde javi Bog, kad je bežao od brata svog.
35:8b.GEN.035.008Tada umre Devora dojkinja Revečina, i pogreboše je ispod Vetilja pod hrastom, koji nazva Jakov Alon-Vakut.
35:9b.GEN.035.009I javi se Bog Jakovu opet, pošto izidje iz Padan-Arama, i blagoslovi ga,
35:10b.GEN.035.010I reče mu Bog: Ime ti je Jakov; ali se odsele nećeš zvati Jakov, nego će ti ime biti Izrailj. I nadede mu ime Izrailj.
35:11b.GEN.035.011I još mu reče Bog: Ja sam Bog Svemogući; rasti i množi se; narod i mnogi će narodi postati od tebe, i carevi će izaći iz bedara tvojih.
35:12b.GEN.035.012I daću ti zemlju koju sam dao Avramu i Isaku, i nakon tebe semenu tvom daću zemlju ovu.
35:13b.GEN.035.013Potom otide od njega Bog s mesta gde mu govori.
35:14b.GEN.035.014A Jakov metnu spomenik na istom mestu gde mu Bog govori, spomenik od kamena, i pokropi ga kropljenjem, i preli ga uljem.
35:15b.GEN.035.015I Jakov prozva mesto gde mu govori Bog Vetilj.
35:16b.GEN.035.016I otidoše od Vetilja. A kad im osta još malo puta do Efrate, porodi se Rahilja, i beše joj težak porodjaj.
35:17b.GEN.035.017I kad se veoma mučaše, reče joj babica: Ne boj se, imaćeš još jednog sina.
35:18b.GEN.035.018A kad se rastavljaše s dušom te umiraše, nazva ga Venonija; ali mu otac nadede ime Venijamin.
35:19b.GEN.035.019I umre Rahilja, i pogreboše je na putu koji ide u Efratu, a to je Vitlejem.
35:20b.GEN.035.020I metnu Jakov spomenik na grob njen. To je spomenik na grobu Rahiljinom do današnjeg dana.
35:21b.GEN.035.021Odatle otišavši Izrailj razape šator svoj iza kule migdol-ederske.
35:22b.GEN.035.022I kad Izrailj živeše u onoj zemlji, otide Ruvim i leže s Valom inočom oca svog. I to doču Izrailj. A imaše Jakov dvanaest sinova.
35:23b.GEN.035.023Sinovi Lijini behu: Ruvim prvenac Jakovljev, i Simeun i Levije i Juda i Isahar i Zavulon;
35:24b.GEN.035.024A sinovi Rahiljini: Josif i Venijamin;
35:25b.GEN.035.025A sinovi Vale robinje Rahiljine: Dan i Neftalim;
35:26b.GEN.035.026A sinovi Zelfe robinje Lijine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu.
35:27b.GEN.035.027I Jakov dodje k Isaku ocu svom u Mamriju u Kirijat-Arvu, koje je Hevron, gde Avram i Isak behu došljaci.
35:28b.GEN.035.028A Isaku beše sto i osamdeset godina;
35:29b.GEN.035.029I onemoćav umre Isak, i bi pribran k rodu svom star i sit života; i pogreboše ga Isav i Jakov sinovi njegovi.
36
36:1b.GEN.036.001A ovo je pleme Isavovo, a on je Edom.
36:2b.GEN.036.002Isav se oženi izmedju kćeri hananejskih Adom kćerju Eloma Hetejina, i Olivemom kćerju Ane sina Sevegona Evejina,
36:3b.GEN.036.003I Vasematom kćerju Ismailovom, sestrom Naveotovom.
36:4b.GEN.036.004I rodi Ada Isavu Elifasa, a Vasemata rodi Raguila.
36:5b.GEN.036.005A Olivema rodi Jeusa i Jegloma i Koreja. To su sinovi Isavovi, koji mu se rodiše u zemlji hananskoj.
36:6b.GEN.036.006I Isav uze žene svoje i sinove svoje i kćeri svoje i sve domašnje svoje, i stada svoja i svu stoku svoju i sve blago svoje što beše stekao u zemlji hananskoj; pa otide u drugu zemlju daleko od Jakova brata svog.
36:7b.GEN.036.007Jer im blago beše vrlo veliko, te ne mogahu živeti zajedno; niti ih zemlja gde behu došljaci mogaše nositi od množine stoke njihove.
36:8b.GEN.036.008I Isav živeše na planini Siru Isav je Edom.
36:9b.GEN.036.009A ovo je pleme Isava oca Edomcima na planini Siru.
36:10b.GEN.036.010Ovo su imena sinova Isavovih: Elifas sin Ade žene Isavove, i Ratuilo sin Vasemate žene Isavove.
36:11b.GEN.036.011A Elifasovi sinovi behu: Teman, Omar, Sofar, Gotom i Kenez.
36:12b.GEN.036.012A Tamna beše inoča Elifasu sinu Isavovom, i rodi Elifasu Amalika. To su sinovi Ade žene Isavove.
36:13b.GEN.036.013A ovo su sinovi Raguilovi: Nahot, Zare, Some i Moze. To behu sinovi Vasemate, žene Isavove.
36:14b.GEN.036.014A ovo su sinovi Oliveme kćeri Ane sina Sevegonovog, žene Isavove. Ona rodi Isavu Jeusa i Jegloma i Koreja.
36:15b.GEN.036.015Ovo su starešine sinova Isavovih: sinovi Elifasa prvenca Isavovog: starešina Teman, starešina Omar, starešina Sofar, starešina Kenez,
36:16b.GEN.036.016Starešina Korej, starešina Gotim, starešina Amalik. To su starešine od Elifasa u zemlji edomskoj. To su sinovi Adini.
36:17b.GEN.036.017A sinovi Raguila sina Isavovog: starešina Nahot, starešina Zare, starešina Some, starešina Moze. To su starešine od Raguila u zemlji edomskoj. To su sinovi Vasemate žene Isavove.
36:18b.GEN.036.018A sinovi Oliveme žene Isavove: starešina Jeus, starešina Jeglom, starešina Korej: to su starešine od Oliveme kćeri Anine, žene Isavove.
36:19b.GEN.036.019To su sinovi Isavovi, i to su starešine njihove; a on je Edom.
36:20b.GEN.036.020A ovo su sinovi Sira Horejina, koji živehu u onoj zemlji: Lotan i Soval i Sevegon i Ana,
36:21b.GEN.036.021I Dison i Asar i Rison. To su starešine Horejima, sinovi Sirovi u zemlji edomskoj.
36:22b.GEN.036.022A sinovi Lotanovi behu Horije i Emam, a sestra Lotanova beše Tamna.
36:23b.GEN.036.023A ovo su sinovi Sovalovi: Golam i Manahat i Gevil i Sofar i Omar.
36:24b.GEN.036.024A ovo su sinovi Sevegonovi: Aije i Ana. A taj je Ana koji pronadje tople izvore u pustinji pasući magarice Sevegona oca svog.
36:25b.GEN.036.025A ovo su deca Anina: Dison i Olivema kći Anina.
36:26b.GEN.036.026A ovo su sinovi Disonovi: Amada i Asvan i Itran i Haran.
36:27b.GEN.036.027A ovo su sinovi Asarovi: Valam i Zavan i Akan.
36:28b.GEN.036.028A ovo su sinovi Risonovi: Uz i Aran.
36:29b.GEN.036.029I ovo su starešine Horejima: starešina Lotan, starešina Soval, starešina Sevegon, starešina Ana,
36:30b.GEN.036.030Starešina Dison, starešina Asar, starešina Rison. To su starešine Horejima, kako im starešovahu u zemlji Siru.
36:31b.GEN.036.031A ovo su carevi koji carovaše u zemlji edomskoj pre nego se zacari car nad sinovima Izrailjevim.
36:32b.GEN.036.032Carova u edomskoj Valak sin Veorov, a gradu mu beše ime Denava.
36:33b.GEN.036.033A kad umre Valak, zacari se na njegovo mesto Jovav sin Zarin od Vosore.
36:34b.GEN.036.034A kad umre Jovav, zacari se na njegovo mesto Asom od zemlje temanovske.
36:35b.GEN.036.035A kad umre Asom, zacari se na njegovo mesto Adad sin Varadov, koji iseče Madijane u polju moavskom, a gradu mu beše ime Geten.
36:36b.GEN.036.036A kad umre Adad, zacari se na njegovo mesto Samada, iz Masekasa.
36:37b.GEN.036.037A kad umre Samada, zacari se na njegovo mesto Saul iz Rovota na reci.
36:38b.GEN.036.038A kad umre Saul, zacari se na njegovo mesto Valenon sin Ahovorov.
36:39b.GEN.036.039A kad umre Valenon sin Ahovorov, zacari se na njegovo mesto Adar, a grad mu se zvaše Fogor, a ženi mu beše ime Meteveila, koja beše kći Matraide kćeri Mezevove.
36:40b.GEN.036.040I ovo su plemena starešinama od Isava po porodicama njihovim, po mestima njihovim, po imenima njihovim: starešina Tamna, starešina Gola, starešina Jeter,
36:41b.GEN.036.041Starešina Olivema, starešina Ila, starešina Finon,
36:42b.GEN.036.042Starešina Kenez, starešina Teman, starešina Mazar,
36:43b.GEN.036.043Starešina Magedilo, starešina Zafoj: to su starešine edomske kako nastavahu u svojoj zemlji. Ovaj Isav bi otac Edomcima.
37
37:1b.GEN.037.001A Jakov živeše u zemlji gde mu je otac bio došljak, u zemlji hananskoj.
37:2b.GEN.037.002Ovo su dogadjaji Jakovljevi. Josif kad beše momak od sedamnaest godina, pasaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegovog; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svom.
37:3b.GEN.037.003A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma izmeću svih sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu.
37:4b.GEN.037.004A braća videći gde ga otac ljubi najvećma izmedju sve braće njegove, stadoše mrzeti na nj tako da mu ne mogahu lepu reč progovoriti.
37:5b.GEN.037.005Uz to usni Josif san i pripovedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.
37:6b.GEN.037.006Jer im reče: Da čujete san što sam snio:
37:7b.GEN.037.007Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi idjahu unaokolo i klanjahu se snopu mom.
37:8b.GEN.037.008Tada mu braća rekoše: Da nećeš još biti car nad nama i zapovedati nam? Stoga još većma stadoše mrzeti na nj radi snova njegovih i radi reči njegovih.
37:9b.GEN.037.009Posle opet usni drugi san, i pripovedi braći svojoj govoreći: Usnih opet san, a to se sunce i mesec i jedanaest zvezda klanjahu meni.
37:10b.GEN.037.010A pripovedi i ocu svom i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: Kakav je to san što si snio? Eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?
37:11b.GEN.037.011I zavidjahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove reči.
37:12b.GEN.037.012A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svog kod Sihema,
37:13b.GEN.037.013Reče Izrailj Josifu: Ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? Hajde da te pošaljem k njima. A on reče: Evo me.
37:14b.GEN.037.014A on mu reče: Idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dodji da mi javiš. I opravi ga iz doline hevronske, i on otide put Sihema.
37:15b.GEN.037.015I čovek jedan nadje ga a on luta po polju; te ga zapita govoreći: Šta tražiš?
37:16b.GEN.037.016A on reče: Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gde su sa stokom?
37:17b.GEN.037.017A čovek reče: Otišli su odavde, jer čuh gde rekoše: Hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nadje ih u Dotaimu.
37:18b.GEN.037.018A oni ga ugledaše iz daleka; i dok još ne dodje blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,
37:19b.GEN.037.019I rekoše medju sobom: Gle, evo onog što sne sanja.
37:20b.GEN.037.020Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovih jama, pa ćemo kazati: Ljuta ga je zverka izjela. Onda ćemo videti šta će biti od njegovih snova.
37:21b.GEN.037.021Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovih rekavši: Nemojte da ga ubijemo.
37:22b.GEN.037.022I još im reče Ruvim: Nemojte krv prolivati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga htede izbaviti iz ruku njihovih i odvesti k ocu.
37:23b.GEN.037.023I kad Josif dodje k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.
37:24b.GEN.037.024I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama beše prazna, ne beše vode u njoj.
37:25b.GEN.037.025Posle sedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca idjaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavog korenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir.
37:26b.GEN.037.026I reče Juda braći svojoj: Kakva će biti korist što ćemo ubiti brata svog i zatajiti krv njegovu?
37:27b.GEN.037.027Hajde da ga prodamo ovim Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je telo. I poslušaše ga braća njegova.
37:28b.GEN.037.028Pa kad trgovci madijanski behu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.
37:29b.GEN.037.029A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdre haljine svoje,
37:30b.GEN.037.030Pa se vrati k braći svojoj, i reče: Nema deteta; a ja kuda ću?
37:31b.GEN.037.031Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv,
37:32b.GEN.037.032Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovom poručivši: Nadjosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvog ili nije.
37:33b.GEN.037.033A on je pozna i reče: Sina je mog haljina; ljuta ga je zverka izjela; Josif je doista raskinut.
37:34b.GEN.037.034I razdre Jakov haljine svoje, i veza kostret oko sebe, i tužaše za sinom svojim dugo vremena.
37:35b.GEN.037.035I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tešeći ga, ali se on ne dade utešiti, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.
37:36b.GEN.037.036A Madijani prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovom, zapovedniku stražarskom.
38
38:1b.GEN.038.001A u to vreme dogodi se, te Juda otide od braće svoje i uvrati se kod nekog Odolamejca, kome ime beše Iras.
38:2b.GEN.038.002I onde vide Juda kćer nekog Hananejca, kome ime beše Sava, i uze je i leže s njom;
38:3b.GEN.038.003I ona zatrudne i rodi sina, kome nadede ime Ir.
38:4b.GEN.038.004I opet zatrudnevši rodi sina, kome nadede ime Avnan.
38:5b.GEN.038.005I opet rodi sina, i nadede mu ime Silom; a Juda beše u Hasvi kad ona toga rodi.
38:6b.GEN.038.006I Juda oženi prvenca svog Ira devojkom po imenu Tamara.
38:7b.GEN.038.007Ali Ir prvenac Judin beše nevaljao pred Gospodom, i ubi ga Gospod.
38:8b.GEN.038.008A Juda reče Avnanu: Udji k ženi brata svog i oženi se njom na ime bratovo, da podigneš seme bratu svom.
38:9b.GEN.038.009A Avnan, znajući da neće biti njegov porod, kad leže sa ženom brata svog prosipaše na zemlju, da ne rodi dece bratu svom.
38:10b.GEN.038.010Ali Gospodu ne bi milo što činjaše, te ubi i njega.
38:11b.GEN.038.011I Juda reče Tamari snasi svojoj: Ostani udovicom u kući oca svog dokle odraste Silom sin moj. Jer govoraše: Da ne umre i on kao braća mu. I otide Tamara, i živeše u kući oca svog.
38:12b.GEN.038.012A kad prodje mnogo vremena, umre kći Savina, žena Judina. I kad se Juda uteši, podje u Tamnu k ljudima što mu strižahu ovce, sam s Irasom prijateljem svojim Odolamejcem.
38:13b.GEN.038.013I javiše Tamari govoreći: Eto svekar tvoj ide u Tamnu da striže ovce svoje.
38:14b.GEN.038.014A ona skide sa sebe udovičko ruho svoje, i uze pokrivalo i pokri lice, i sede na raskršće na putu koji ide u Tamnu. Jer vide da je Silom odrastao, a nju još ne udaše za nj.
38:15b.GEN.038.015A Juda kada vide, pomisli da je kurva, jer beše pokrila lice svoje.
38:16b.GEN.038.016Pa svrnu s puta k njoj i reče joj: Pusti da legnem s tobom. Jer nije poznao da mu je snaha. A ona reče: Šta ćeš mi dati da legneš sa mnom?
38:17b.GEN.038.017A on reče: Poslaću ti jare iz stada. A ona reče: Ali da mi daš zalog dokle ga ne pošalješ.
38:18b.GEN.038.018A on reče: Kakav zalog da ti dam? A ona reče: Eto, prsten i rubac, i štap što ti je u ruci. I on joj dade, te leže s njom, i ona zatrudne od njega.
38:19b.GEN.038.019Posle ustavši Tamara otide i skide pokrivalo sa sebe i obuče udovičko ruho.
38:20b.GEN.038.020A Juda posla jare po prijatelju svom Odolamejcu da mu donese natrag od žene zalog. Ali je on ne nadje.
38:21b.GEN.038.021Pa pitaše ljude po onom mestu gde je ona bila govoreći: Gde je ona kurva što je bila na raskršću na ovom putu? A oni rekoše: Nije ovde bilo kurve.
38:22b.GEN.038.022I vrati se k Judi i reče: Ne nadjoh je, nego još rekoše meštani: Nije ovde bilo kurve.
38:23b.GEN.038.023A Juda reče: Neka joj, da se ne sramotimo; ja sam slao jare, ali je ti ne nadje.
38:24b.GEN.038.024A kad prodje do tri meseca dana, javiše Judi govoreći: Tamara snaha tvoja učini preljubu, i evo zatrudne od preljube. A Juda reče: Izvedite je da se spali.
38:25b.GEN.038.025A kad je povedoše, posla k svekru svom i poruči: S čovekom čije je ovo zatrudnela sam. I reče: Traži čiji je ovaj prsten i rubac i štap.
38:26b.GEN.038.026A Juda pozna i reče: Pravija je od mene, jer je ne dadoh sinu svom Silomu. I više ne leže s njom.
38:27b.GEN.038.027A kad dodje vreme da rodi, a to blizanci u utrobi njenoj.
38:28b.GEN.038.028I kad se poradjaše, jedno dete pomoli ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke govoreći: Ovaj je prvi.
38:29b.GEN.038.029Ali on uvuče ruku, i gle izadje brat njegov, a ona reče: Kako prodre? Prodiranje neka ti bude. I nadeše mu ime Fares.
38:30b.GEN.038.030A posle izadje brat mu, kome oko ruke beše crveni konac, i nadeše mu ime Zara.
39
39:1b.GEN.039.001A Josifa odvedoše u Misir; i Petefrije dvoranin Faraonov, zapovednik stražarski, čovek Misirac, kupi ga od Ismailjaca, koji ga odvedoše onamo.
39:2b.GEN.039.002I Gospod beše s Josifom, te bi srećan, i živeše u kući gospodara svog Misirca.
39:3b.GEN.039.003I gospodar njegov vide da je Gospod s njim i da sve što radi Gospod vodi u napredak u ruci njegovoj.
39:4b.GEN.039.004I Josif steče milost u njega, i dvoraše ga; a najposle postavi ga nad celim domom svojim, i šta god imaše njemu dade u ruke.
39:5b.GEN.039.005A kad ga postavi nad domom svojim i nad svim što imaše, od tada Gospod blagoslovi dom toga Misirca radi Josifa; i blagoslov Gospodnji beše na svemu što imaše u kući i u polju.
39:6b.GEN.039.006I ostavi u Josifovim rukama sve što imaše, i ne razbiraše nizašta osim jela koje jedjaše. A Josif beše lepog stasa i lepog lica.
39:7b.GEN.039.007I dogodi se posle, te se žena gospodara njegovog zagleda u Josifa, i reče: Lezi sa mnom.
39:8b.GEN.039.008A on ne hte, nego reče ženi gospodara svog: Eto gospodar moj ne razbira nizašta šta je u kući, nego šta god ima dade meni u ruke.
39:9b.GEN.039.009Ni sam nije veći od mene u ovoj kući, i ništa ne krije od mene osim tebe, jer si mu žena; pa kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgrešio?
39:10b.GEN.039.010I ona govoraše takve reči Josifu svaki dan, ali je ne posluša da legne s njom ni da se bavi kod nje.
39:11b.GEN.039.011A jedan dan kad dodje Josif u kuću da radi svoj posao, a ne beše nikoga od domašnjih u kući,
39:12b.GEN.039.012Ona ga uhvati za haljinu govoreći: Lezi sa mnom. Ali on ostavivši joj u rukama haljinu svoju pobeže i otide.
39:13b.GEN.039.013A kad ona vide gde joj ostavi u rukama haljinu svoju i pobeže,
39:14b.GEN.039.014Viknu čeljad svoju, i reče im govoreći: Gledajte, doveo nam je čoveka Jevrejina da nas sramoti; dodje k meni da legne sa mnom, a ja povikah glasno;
39:15b.GEN.039.015A on kad ču gde vičem, ostavi haljinu svoju kod mene i pobeže i otide.
39:16b.GEN.039.016I ona ostavi haljinu njegovu kod sebe dok mu gospodar dodje kući.
39:17b.GEN.039.017A tada mu reče ovako govoreći: Sluga Jevrejin, koga si nam doveo, dodje k meni da me osramoti;
39:18b.GEN.039.018A ja povikah glasno, te on ostavi haljinu svoju kod mene i pobeže.
39:19b.GEN.039.019A kad gospodar njegov ču reči žene svoje gde mu reče: To mi je učinio sluga tvoj, razgnevi se vrlo.
39:20b.GEN.039.020I gospodar Josifov uhvati ga, i baci ga u tamnicu, gde ležahu sužnji carski: i bi onde u tamnici.
39:21b.GEN.039.021Ali Gospod beše s Josifom i raširi milost svoju nad njim i učini te omile tamničaru.
39:22b.GEN.039.022I poveri tamničar Josifu sve sužnje u tamnici, i šta je god trebalo onde činiti on uredjivaše.
39:23b.GEN.039.023I tamničar ne nadgledaše ništa što beše u Josifovoj ruci, jer Gospod beše s njim; i šta god činjaše, Gospod vodjaše u napredak.
40
40:1b.GEN.040.001Posle toga dogodi se, te peharnik cara misirskog i hlebar skriviše gospodaru svom, caru misirskom.
40:2b.GEN.040.002I Faraon se razgnevi na ta dva dvoranina, na starešinu nad peharnicima i na starešinu nad hlebarima;
40:3b.GEN.040.003I baci ih u tamnicu u kući zapovednika stražarskog, gde Josif beše sužanj.
40:4b.GEN.040.004A zapovednik stražarski odredi im Josifa da ih služi; i behu dugo u tamnici.
40:5b.GEN.040.005I usniše san obojica u jednu noć, svaki po značenju svog sna za sebe, i peharnik i hlebar cara misirskog, koji behu sužnji u tamnici.
40:6b.GEN.040.006I sutradan kad dodje Josif k njima, pogleda ih, a oni behu vrlo neveseli.
40:7b.GEN.040.007Pa zapita dvorane Faraonove, koji behu sužnji s njim u kući gospodara njegovog, i reče: Što ste danas lica neveselog?
40:8b.GEN.040.008A oni mu rekoše: San usnismo obojica, a nema ko da nam kaže šta znače. A Josif im reče: Šta znače, nije li u Boga? Ali pripovedite mi.
40:9b.GEN.040.009I starešina nad peharnicima pripovedi san svoj Josifu govoreći: Snih, a preda mnom čokot;
40:10b.GEN.040.010I na čokotu behu tri loze, i napupi i procvate, i groždje na njemu uzre;
40:11b.GEN.040.011A u ruci mi beše čaša Faraonova, te pobrah zrelo groždje i iscedih ga u čašu Faraonovu, i dodadoh čašu Faraonu.
40:12b.GEN.040.012A Josif mu reče: Ovo znači: tri su loze tri dana.
40:13b.GEN.040.013Još tri dana, i Faraon brojeći svoje dvorane uzeće i tebe, i opet te postaviti u predjašnju službu, i opet ćeš mu dodavati čašu kao i pre dok si mu bio peharnik.
40:14b.GEN.040.014Ali nemoj zaboraviti mene kad budeš u dobru, učini milost i pomeni za me Faraonu, i izvedi me iz ove kuće.
40:15b.GEN.040.015Jer su me ukrali iz zemlje jevrejske, a ovde nisam ništa učinio da me bace u ovu jamu.
40:16b.GEN.040.016A kad vide starešina nad hlebarima kako lepo kaza san, reče Josifu: i ja snih, a meni na glavi tri kotarice bele;
40:17b.GEN.040.017I u najgornjoj kotarici beše svakojakih kolača za Faraona, i ptice jedjahu iz kotarice na mojoj glavi.
40:18b.GEN.040.018A Josif odgovori i reče: Ovo znači: tri kotarice tri su dana.
40:19b.GEN.040.019Još tri dana, i Faraon brojeći dvorane svoje izbaciće te i obesiće te na vešala, i ptice će jesti s tebe meso.
40:20b.GEN.040.020I kad dodje treći dan, to beše dan u koji se rodio Faraon, i učini Faraon gozbu svim slugama svojim, i naidje medju slugama svojim na starešinu nad peharnicima i na starešinu nad hlebarima;
40:21b.GEN.040.021I povrati starešinu nad peharnicima u službu da dodaje čašu Faraonu;
40:22b.GEN.040.022A starešinu nad hlebarima obesi, kao što kaza Josif.
40:23b.GEN.040.023I starešina nad peharnicima ne opomenu se Josifa, nego ga zaboravi.
41
41:1b.GEN.041.001A posle dve godine dana usni Faraon, a on stoji na jednoj reci.
41:2b.GEN.041.002I gle, iz reke izadje sedam krava lepih i debelih, i stadoše pasti po obali.
41:3b.GEN.041.003I gle, iza njih izadje iz reke sedam drugih krava, ružnih i mršavih, i stadoše pored onih krava na obali.
41:4b.GEN.041.004I ove krave ružne i mršave pojedoše onih sedam krava lepih i debelih. U tom se probudi Faraon.
41:5b.GEN.041.005Pa opet zaspav usni drugom, a to sedam klasova izraste iz jednog stabla jedrih i lepih;
41:6b.GEN.041.006A iza njih isklija sedam klasova malih i šturih;
41:7b.GEN.041.007Pa ovi klasovi mali pojedoše onih sedam velikih i jedrih. U tom se probudi Faraon i vide da je san.
41:8b.GEN.041.008I kad bi ujutru, on se zabrinu u duhu, i poslavši sazva sve gatare misirske i sve mudrace, i pripovedi im šta je snio; ali niko ne može kazati Faraonu šta znači.
41:9b.GEN.041.009Tada progovori starešina nad peharnicima Faraonu i reče: Danas se opomenuh greha svog.
41:10b.GEN.041.010Kad se Faraon rasrdi na sluge svoje i baci u tamnicu u kući zapovednika stražarskog mene i starešinu nad hlebarima,
41:11b.GEN.041.011Usnismo jednu noć ja i on, svaki za sebe po značenju sna svog usnismo.
41:12b.GEN.041.012A onde beše s nama momče Jevrejče, sluga zapovednika stražarskog, i mi mu pripovedismo sne, a on nam kaza šta čiji san znači.
41:13b.GEN.041.013I zbi se kako nam kaza: mene povrati Faraon u službu, a onog obesi.
41:14b.GEN.041.014Tada Faraon posla po Josifa, i brže ga izvedoše iz tamnice, a on se obrija i preobuče se, te izadje pred Faraona.
41:15b.GEN.041.015A Faraon reče Josifu: Usnih san, pa mi niko ne ume da kaže šta znači; a za tebe čujem da umeš kazivati sne.
41:16b.GEN.041.016A Josif odgovori Faraonu i reče: To nije u mojoj vlasti, Bog će javiti dobro Faraonu.
41:17b.GEN.041.017I reče Faraon Josifu: Usnih, a ja stojim kraj reke na obali.
41:18b.GEN.041.018I gle, iz reke izadje sedam krava debelih i lepih, te stadoše pasti po obali.
41:19b.GEN.041.019I gle, iza njih izadje sedam drugih krava rdjavih, i vrlo ružnih i mršavih, kakvih nisam video u celoj zemlji misirskoj.
41:20b.GEN.041.020I ove krave mršave i ružne pojedoše onih sedam debelih,
41:21b.GEN.041.021I kad im biše u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet behu onako ružne kao pre. U tom se probudih.
41:22b.GEN.041.022Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednog stabla jedrih i lepih;
41:23b.GEN.041.023A iza njih isklija sedam malih, tankih i šturih.
41:24b.GEN.041.024I ovi tanki klasovi proždreše onih sedam lepih. I ovo pripovedih gatarima, ali mi ni jedan ne zna kazati šta znači.
41:25b.GEN.041.025A Josif reče Faraonu: Oba su sna Faraonova jednaka; Bog javlja Faraonu šta je naumio.
41:26b.GEN.041.026Sedam lepih krava jesu sedam godina, i sedam lepih klasova jesu sedam godina; oba su sna jednaka.
41:27b.GEN.041.027A sedam krava mršavih i ružnih, što izadjoše iza onih, jesu sedam godina; i sedam klasova sitnih i šturih biće sedam godina gladnih.
41:28b.GEN.041.028To je što rekoh Faraonu: Bog kaže Faraonu šta je naumio.
41:29b.GEN.041.029Evo doći će sedam godina vrlo rodnih svoj zemlji misirskoj.
41:30b.GEN.041.030A iza njih nastaće sedam gladnih godina, gde će se zaboraviti sve obilje u zemlji misirskoj, jer će glad satrti zemlju,
41:31b.GEN.041.031Te se neće znati to obilje u zemlji od gladi potonje, jer će biti vrlo velika.
41:32b.GEN.041.032A što je dva puta uzastopce Faraon snio, to je zato što je zacelo Bog tako naumio, i na skoro će to učiniti Bog.
41:33b.GEN.041.033Nego sada neka potraži Faraon čoveka mudrog i razumnog, pa neka ga postavi nad zemljom misirskom.
41:34b.GEN.041.034I neka gleda Faraon da postavi starešine po zemlji, i pokupi petinu po zemlji misirskoj za sedam rodnih godina;
41:35b.GEN.041.035Neka skupljaju od svakog žita za rodnih godina koje idu, i neka snesu pod ruku Faraonovu svakog žita u sve gradove, i neka čuvaju,
41:36b.GEN.041.036Da se nadje hrane zemlji za sedam godina gladnih, kad nastanu, da ne propadne zemlja od gladi.
41:37b.GEN.041.037I ovo se učini dobro Faraonu i svim slugama njegovim.
41:38b.GEN.041.038I reče Faraon slugama svojim: Možemo li naći čoveka kakav je ovaj, u kome bi duh bio Božji?
41:39b.GEN.041.039Pa reče Faraon Josifu: Kad je tebi javio Bog sve ovo, nema nikoga tako mudrog i razumnog kao što si ti.
41:40b.GEN.041.040Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovim prestolom biti veći od tebe.
41:41b.GEN.041.041I još reče Faraon Josifu: Evo, postavljam te nad svom zemljom misirskom.
41:42b.GEN.041.042I skide Faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku, i obuče ga u haljine od tankog platna, i obesi mu zlatnu verižicu o vratu,
41:43b.GEN.041.043I posadi ga na kola koja behu druga za njegovim, i zapovedi da pred njim viču: Klanjajte se! I da ga je postavio nad svom zemljom misirskom.
41:44b.GEN.041.044I još reče Faraon Josifu: Ja sam Faraon, ali bez tebe neće niko maći ruke svoje ni noge svoje u svoj zemlji misirskoj.
41:45b.GEN.041.045I dade Faraon Josifu ime Psontomfanih, i oženi ga Asenetom kćerju Potifere sveštenika onskog. I podje Josif po zemlji misirskoj.
41:46b.GEN.041.046A beše Josifu trideset godina kad izadje pred Faraona cara misirskog. I otišavši od Faraona obidje svu zemlju misirsku.
41:47b.GEN.041.047I za sedam rodnih godina rodi zemlja svašta izobila.
41:48b.GEN.041.048I stade Josif kupiti za tih sedam godina svakog žita što beše po zemlji misirskoj, i snositi žito u gradove; u svaki grad snošaše žito s njiva koje behu oko njega.
41:49b.GEN.041.049Tako nakupi Josif žita vrlo mnogo koliko je peska morskog, tako da ga presta meriti, jer mu ne beše broja.
41:50b.GEN.041.050I dokle još ne nasta gladna godina, rodiše se Josifu dva sina, koje mu rodi Aseneta kći Potifere sveštenika onskog.
41:51b.GEN.041.051I prvencu nadede Josif ime Manasija, govoreći: Jer mi Bog dade da zaboravim svu muku svoju i sav dom oca svog.
41:52b.GEN.041.052A drugom nadede ime Jefrem, govoreći: Jer mi Bog dade da rastem u zemlji nevolje svoje.
41:53b.GEN.041.053Ali prodje sedam godina rodnih u zemlji misirskoj;
41:54b.GEN.041.054I nasta sedam godina gladnih, kao što je Josif napred kazao. I beše glad po svim zemljama, a po svoj zemlji misirskoj beše hleba.
41:55b.GEN.041.055Ali najposle nasta glad i po svoj zemlji misirskoj, i narod povika k Faraonu za hleb; a Faraon reče svima Misircima: Idite k Josifu, pa šta vam on kaže ono činite.
41:56b.GEN.041.056I kad glad beše po svoj zemlji, otvori Josif sve žitnice, i prodavaše Misircima. I glad posta vrlo velika u zemlji misirskoj.
41:57b.GEN.041.057I iz svih zemalja dolažahu u Misir k Josifu da kupuju; jer posta glad u svakoj zemlji.
42
42:1b.GEN.042.001A Jakov videći da ima žita u Misiru, reče sinovima svojim: Šta gledate jedan na drugog?
42:2b.GEN.042.002I reče: Eto čujem da u Misiru ima žita; idite onamo te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo.
42:3b.GEN.042.003I desetorica braće Josifove otidoše da kupe žita u Misiru.
42:4b.GEN.042.004A Venijamina brata Josifovog ne pusti otac s braćom govoreći: Da ga ne bi zadesilo kako zlo.
42:5b.GEN.042.005I dodjoše sinovi Izrailjevi da kupe žita s ostalima koji dolažahu; jer beše glad u zemlji hananskoj.
42:6b.GEN.042.006A Josif upravljaše zemljom, i prodavaše žito svemu narodu po zemlji. I braća Josifova došavši pokloniše mu se licem do zemlje.
42:7b.GEN.042.007A Josif ugledavši braću pozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, i oštro im progovori i reče: Odakle ste došli? A oni rekoše: Iz zemlje hananske, da kupimo hrane.
42:8b.GEN.042.008Josif dakle pozna braću svoju; ali oni njega ne poznaše.
42:9b.GEN.042.009I opomenu se Josif snova koje je snio za njih; i reče im: Vi ste uhode; došli ste da vidite gde je zemlja slaba.
42:10b.GEN.042.010A oni mu rekoše: Nismo, gospodaru; nego sluge tvoje dodjoše da kupe hrane.
42:11b.GEN.042.011Svi smo sinovi jednog čoveka, pošteni ljudi, nikada nisu sluge tvoje bile uhode.
42:12b.GEN.042.012A on im reče: Nije istina, nego ste došli da vidite gde je zemlja slaba.
42:13b.GEN.042.013A oni rekoše: Nas je bilo dvanaest braće, sluga tvojih, sinova jednog čoveka u zemlji hananskoj; i eno, najmladji je danas kod oca našeg, a jednog nema više.
42:14b.GEN.042.014A Josif im reče: Kažem ja da ste vi uhode.
42:15b.GEN.042.015Nego hoću da se uverim ovako: tako živ bio Faraon, nećete izaći odavde dokle ne dodje ovamo najmladji brat vaš.
42:16b.GEN.042.016Pošljite jednog izmedju sebe neka dovede brata vašeg, a vi ćete ostati ovde u tamnici, pa ću videti je li istina šta govorite; inače ste uhode, tako živ bio Faraon.
42:17b.GEN.042.017I zatvori ih u tamnicu na tri dana.
42:18b.GEN.042.018A treći dan reče im Josif: Ako ste radi životu, ovo učinite, jer se ja Boga bojim:
42:19b.GEN.042.019Ako ste pošteni ljudi, jedan brat izmedju vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim.
42:20b.GEN.042.020Pa onda dovedite k meni najmladjeg brata svog da se posvedoče reči vaše i da ne izginete. I oni učiniše tako.
42:21b.GEN.042.021I rekoše jedan drugom: Doista se ogrešismo o brata svog, jer videsmo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dodje na nas ova muka.
42:22b.GEN.042.022A Ruvim odgovori im govoreći: Nisam li vam govorio: Nemojte se grešiti o dete? Ali me ne poslušaste; i zato se evo traži od nas krv njegova.
42:23b.GEN.042.023A oni ne znahu da ih Josif razume, jer se s njim razgovarahu preko tumača.
42:24b.GEN.042.024A Josif okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzevši izmedju njih Simeuna veza ga pred njima.
42:25b.GEN.042.025I zapovedi Josif da im naspu vreće žita, pa i novce šta je koji dao da metnu svakome u vreću, i da im dadu brašnjenice na put. I tako bi učinjeno.
42:26b.GEN.042.026I natovarivši žito svoje na magarce svoje otidoše.
42:27b.GEN.042.027A jedan od njih otvoriv svoju vreću da nahrani magarca svog u jednoj gostionici, vide novce svoje ozgo u vreći.
42:28b.GEN.042.028I reče braći svojoj: Ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreći. I zadrhta srce u njima i uplašiše se govoreći jedan drugom: Šta nam to učini Bog?
42:29b.GEN.042.029I došavši k Jakovu ocu svom u zemlju hanansku, pripovediše mu sve što im se dogodi, govoreći:
42:30b.GEN.042.030Oštro govoraše s nama čovek, koji zapoveda u onoj zemlji, i dočeka nas kao uhode.
42:31b.GEN.042.031A kad mu rekosmo: Mi smo pošteni ljudi, nikad nismo bili uhode;
42:32b.GEN.042.032Bilo nas je dvanaest braće, sinova oca našeg; jednog već nema, a najmladji je danas kod oca našeg u zemlji hananskoj;
42:33b.GEN.042.033Reče nam čovek, koji zapoveda u onoj zemlji: Ovako ću doznati jeste li pošteni ljudi: brata jednog izmedju sebe ostavite kod mene, a šta vam treba za porodice vaše gladi radi, uzmite i idite.
42:34b.GEN.042.034Posle dovedite k meni brata svog najmladjeg, da se uverim da niste uhode nego pošteni ljudi; brata ću vam vratiti, i moći ćete trgovati po ovoj zemlji.
42:35b.GEN.042.035A kad izručivahu vreće svoje, gle, svakome u vreći behu u zavežljaju novci njegovi; i videvši zavežljaje novaca svojih uplašiše se i oni i otac im.
42:36b.GEN.042.036I reče im Jakov otac njihov: Potrste mi decu; Josifa nema, Simeuna nema, pa hoćete i Venijamina da uzmete; sve se skupilo na me.
42:37b.GEN.042.037A Ruvim progovori i reče ocu svom: Dva sina moja ubij, ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja ću ti ga opet dovesti.
42:38b.GEN.042.038A on reče: Neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kako zlo na putu na koji ćete ići, svalili bi ste me stara s tugom u grob.
43
43:1b.GEN.043.001Ali glad beše vrlo velika u onoj zemlji.
43:2b.GEN.043.002Pa kad pojedoše žito koje behu doneli iz Misira, reče im otac: Idite opet, i kupite nam malo hrane.
43:3b.GEN.043.003A Juda mu progovori i reče: Tvrdo nam se zarekao onaj čovek govoreći: Nećete videti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.
43:4b.GEN.043.004Ako ćeš pustiti s nama brata našeg, ići ćemo i kupićemo ti hrane.
43:5b.GEN.043.005Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je rekao onaj čovek: Nećete videti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.
43:6b.GEN.043.006A Izrailj reče: Što mi to zlo učiniste i kazaste čoveku da imate još jednog brata?
43:7b.GEN.043.007A oni rekoše: Čovek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: Je li vam jošte živ otac? Imate li još braće? A mi mu odgovorismo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: Dovedite brata svog?
43:8b.GEN.043.008I reče Juda Izrailju ocu svom: Pusti dete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša deca.
43:9b.GEN.043.009Ja ti se jamčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv do veka.
43:10b.GEN.043.010Da nismo toliko oklevali, do sada bismo se dva puta vratili.
43:11b.GEN.043.011Onda reče Izrailj otac njihov: Kad je tako, učinite ovo: uzmite šta najlepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće, i ponesite čoveku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisavog korenja i smirne, urme i badema.
43:12b.GEN.043.012A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što behu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogreška.
43:13b.GEN.043.013I uzmite brata svog, pa ustanite i idite opet k onom čoveku.
43:14b.GEN.043.014A Bog Svemogući da vam da da nadjete milost u onog čoveka, da vam pusti brata vašeg drugog i Venijamina; ako li ostanem bez dece, nek ostanem bez dece.
43:15b.GEN.043.015Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izadjoše pred Josifa.
43:16b.GEN.043.016A Josif kad vide s njima Venijamina, reče čoveku koji upravljaše kućom njegovom: Odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.
43:17b.GEN.043.017I učini čovek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu.
43:18b.GEN.043.018A oni se bojahu kad ih čovek vodjaše u kuću Josifovu, i rekoše: Za novce koji pre behu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.
43:19b.GEN.043.019Pa pristupivši k čoveku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim,
43:20b.GEN.043.020I rekoše: Čuj, gospodaru; došli smo bili i pre, i kupismo hrane;
43:21b.GEN.043.021Pa kad dodjosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakog nas behu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na meru; i evo smo ih doneli natrag;
43:22b.GEN.043.022A druge smo novce doneli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće.
43:23b.GEN.043.023A on im reče: Budite mirni, ne bojte se; Bog vaš i Bog oca vašeg metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeuna.
43:24b.GEN.043.024I uvede ih čovek u kuću Josifovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovim položi.
43:25b.GEN.043.025I pripraviše dar čekajući dokle dodje Josif u podne, jer čuše da će oni onde jesti.
43:26b.GEN.043.026I kad Josif dodje kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.
43:27b.GEN.043.027A on ih zapita kako su, i reče: Kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? Je li jošte živ?
43:28b.GEN.043.028A oni rekoše: Dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se.
43:29b.GEN.043.029A on pogledavši vide Venijamina brata svog, sina matere svoje, i reče: Je li vam to najmladji brat vaš za kog mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko!
43:30b.GEN.043.030A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svom, te brže potraži gde će plakati, i ušavši u jednu sobu plaka onde.
43:31b.GEN.043.031Posle umiv se izadje, i ustežući se reče: Dajte jelo.
43:32b.GEN.043.032I donesoše njemu najposle i Misircima koji obedovahu u njega, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Misircima.
43:33b.GEN.043.033A sedjahu pred njim stariji po stareštvu svom a mladji po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda.
43:34b.GEN.043.034I uzimajući jela ispred sebe slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.
44
44:1b.GEN.044.001I zapovedi Josif čoveku što upravljaše kućom njegovom govoreći: Naspi ovim ljudima u vreće žita koliko mogu poneti, i svakome u vreću metni ozgo novce njegove.
44:2b.GEN.044.002I čašu moju, čašu srebrnu, metni najmladjem u vreću odozgo i novce za njegovo žito. I učini kako mu Josif reče.
44:3b.GEN.044.003A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovim.
44:4b.GEN.044.004A kad izadjoše iz mesta i još ne behu daleko, reče Josif čoveku što upravljaše kućom njegovom: Ustani, idi brže za onim ljudima, i kad ih stigneš reci im: Zašto vraćate zlo za dobro?
44:5b.GEN.044.005Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? I neće li po njoj zacelo poznati kakvi ste? Zlo ste radili što ste to učinili.
44:6b.GEN.044.006I on ih stiže, i reče im tako.
44:7b.GEN.044.007A oni mu rekoše: Zašto govoriš, gospodaru, takve reči? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine takvo šta!
44:8b.GEN.044.008Eno smo ti doneli natrag iz zemlje hananske novce koje nadjosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvog srebro ili zlato?
44:9b.GEN.044.009U kog se izmedju sluga tvojih nadje, onaj neka pogine, i svrh toga mi ćemo biti robovi gospodaru mom.
44:10b.GEN.044.010A on reče: Neka bude kako rekoste; ali u koga se nadje, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi.
44:11b.GEN.044.011I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razrešiše svaki svoju vreću.
44:12b.GEN.044.012A on stade tražiti počevši od najstarijeg, i kad dodje na najmladjeg, nadje se čaša u vreći Venijaminovoj.
44:13b.GEN.044.013Tada razdreše haljine svoje, i natovarivši svaki svoj tovar na svog magarca vratiše se u grad.
44:14b.GEN.044.014I dodje Juda s braćom svojom Josifu u kuću, dok on još beše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju.
44:15b.GEN.044.015A Josif im reče: Šta ste to učinili? Zar niste znali da čovek kao što sam ja može zacelo doznati?
44:16b.GEN.044.016Tada reče Juda: Šta da ti kažemo, gospodaru? Šta da govorimo? Kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša.
44:17b.GEN.044.017A Josif reče: Bože sačuvaj! Neću ja to; u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svom.
44:18b.GEN.044.018Ali Juda pristupiv k njemu reče: Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svom, i neka se gnev tvoj ne raspali na slugu tvog, jer si ti kao sam Faraon.
44:19b.GEN.044.019Gospodar moj zapita sluge svoje govoreći: Imate li oca ili brata?
44:20b.GEN.044.020A mi rekosmo gospodaru svom: Imamo starog oca i brata najmladjeg, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi.
44:21b.GEN.044.021A ti reče slugama svojim: Dovedite mi ga da vidim svojim očima.
44:22b.GEN.044.022I rekosmo gospodaru svom: Neće moći dete ostaviti oca svog; da ostavi oca svog, odmah će otac umreti.
44:23b.GEN.044.023A ti reče slugama svojim: Ako ne dodje brat vaš najmladji, nećete videti lice moje.
44:24b.GEN.044.024A kad se vratismo k sluzi tvom a ocu mom, kazasmo mu reči gospodara mog.
44:25b.GEN.044.025Posle reče nam otac: Idite opet, kupite nam hrane.
44:26b.GEN.044.026A mi rekosmo: Ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmladji s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo videti lica onog čoveka, ako ne bude s nama brat naš najmladji.
44:27b.GEN.044.027A sluga tvoj, otac moj, reče nam: Znate da mi je žena rodila dva sina.
44:28b.GEN.044.028I jedan od njih otide od mene, i rekoh: Zacelo ga je raskinula zverka; i do sada ga ne videh.
44:29b.GEN.044.029Ako i ovog odvedete od mene i zadesi ga kako zlo, svalićete me starog u grob s tugom.
44:30b.GEN.044.030Pa sada da otidem k sluzi tvom, ocu svom, a ovo dete da ne bude s nama, kako je duša onog vezana za dušu ovog,
44:31b.GEN.044.031Umreće kad vidi da nema deteta, te će sluge tvoje svaliti starog slugu tvog, a oca svog, s tugom u grob.
44:32b.GEN.044.032A tvoj se sluga podjemčio za dete ocu svom rekavši: Ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svom do veka.
44:33b.GEN.044.033Zato neka sluga tvoj ostane mesto deteta, da bude rob gospodaru mom, a dete neka ide s braćom svojom.
44:34b.GEN.044.034Jer kako bih se vratio k ocu svom bez deteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili?
45
45:1b.GEN.045.001Tada Josif ne mogući se uzdržati pred ostalima koji stajahu oko njega, povika: Izadjite svi napolje. Tako ne osta niko kod njega kad se Josif pokaza braći svojoj.
45:2b.GEN.045.002Pa briznu plakati tako da čuše Misirci, ču i dom Faraonov.
45:3b.GEN.045.003I reče Josif braći svojoj: Ja sam Josif; je li mi otac još u životu? Ali mu braća ne mogahu odgovoriti, jer se prepadoše od njega.
45:4b.GEN.045.004A Josif reče braći svojoj: Pristupite bliže k meni. I pristupiše; a on reče ja sam Josif brat vaš, kog prodadoste u Misir.
45:5b.GEN.045.005A sada nemojte žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašeg.
45:6b.GEN.045.006Jer je već dve godine dana glad u zemlji, a biće još pet godina, gde neće biti ni oranja ni žetve.
45:7b.GEN.045.007A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.
45:8b.GEN.045.008I tako niste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegovog i starešinom nad svom zemljom misirskom.
45:9b.GEN.045.009Vratite se brže k ocu mom i kažite mu: Ovako veli sin tvoj Josif: Bog me je postavio gospodarem svemu Misiru, hodi k meni, nemoj oklevati.
45:10b.GEN.045.010Sedećeš u zemlji gesemskoj i bićeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i šta je god tvoje.
45:11b.GEN.045.011I ja ću te hraniti onde, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i šta je god tvoje.
45:12b.GEN.045.012A eto vidite očima svojim, i brat moj Venijamin svojim očima, da vam ja iz usta govorim.
45:13b.GEN.045.013Kažite ocu mom svu slavu moju u Misiru i šta ste god videli; pohitajte i dovedite ovamo oca mog.
45:14b.GEN.045.014Tada pade oko vrata Venijaminu bratu svom i plaka. I Venijamin plaka o vratu njegovom.
45:15b.GEN.045.015I izljubi svu braću svoju i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njim.
45:16b.GEN.045.016I ču se glas u kući Faraonovoj, i rekoše: Dodjoše braća Josifu. I milo bi Faraonu i slugama njegovim;
45:17b.GEN.045.017I reče Faraon Josifu: Kaži braći svojoj: Ovako učinite: natovarite magarce svoje, pa idite i vratite se u zemlju hanansku,
45:18b.GEN.045.018Pa uzmite oca svog i čeljad svoju, i dodjite k meni, i daću vam najbolje što ima u zemlji misirskoj, i ješćete najbolje obilje ove zemlje.
45:19b.GEN.045.019A ti im zapovedi: Ovako učinite: uzmite sa sobom iz zemlje misirske kola za decu svoju i za žene svoje, i povedite oca svog i dodjite ovamo;
45:20b.GEN.045.020A na pokućstvo svoje ne gledajte, jer šta ima najbolje u svoj zemlji misirskoj vaše je.
45:21b.GEN.045.021I sinovi Izrailjevi učiniše tako; i Josif im dade kola po zapovesti Faraonovoj; dade im i brašnjenice na put.
45:22b.GEN.045.022I svakome dade po dve haljine, a Venijaminu dade trista srebrnika i petore haljine.
45:23b.GEN.045.023A ocu svom posla još deset magaraca natovarenih najlepših stvari što ima u Misiru, i deset magarica natovarenih žita i hleba i jestiva ocu na put.
45:24b.GEN.045.024Tako opravi braću svoju, i podjoše; i reče im: Nemojte se koriti putem.
45:25b.GEN.045.025Tako se vratiše iz Misira, i dodjoše u zemlju hanansku k Jakovu ocu svom.
45:26b.GEN.045.026I javiše mu i rekoše: Još je živ Josif, i zapoveda nad svom zemljom misirskom. A u njemu srce prenemože, jer im ne verovaše.
45:27b.GEN.045.027Ali kad mu kazaše sve reči Josifove, koje im je Josif rekao, i vide kola, koja posla Josif po oca, tada ožive duh Jakova oca njihovog;
45:28b.GEN.045.028I reče Izrailj: Dosta mi je kad je još živ sin moj Josif; idem da ga vidim dokle nisam umro.
46
46:1b.GEN.046.001Tada podje Izrailj sa svim šta imaše, i došav u Virsaveju prinese žrtvu Bogu oca svog Isaka.
46:2b.GEN.046.002I Bog reče Izrailju noću u utvari: Jakove! Jakove! A on odgovori: Evo me.
46:3b.GEN.046.003I Bog mu reče: Ja sam Bog, Bog oca tvog; ne boj se otići u Misir; jer ću onde načiniti od tebe narod velik.
46:4b.GEN.046.004Ja ću ići s tobom u Misir, i ja ću te odvesti onamo, i Josif će metnuti ruku svoju na oči tvoje.
46:5b.GEN.046.005I podje Jakov od Virsaveje; i sinovi Izrailjevi posadiše Jakova, oca svog i decu svoju i žene svoje na kola koja posla Faraon po nj.
46:6b.GEN.046.006I uzeše stoku svoju i blago svoje što behu stekli u zemlji hananskoj; i dodjoše u Misir Jakov i sva porodica njegova.
46:7b.GEN.046.007Sinove svoje i sinove sinova svojih, kćeri svoje i kćeri sinova svojih, i svu porodicu svoju dovede sa sobom u Misir.
46:8b.GEN.046.008A ovo su imena dece Izrailjeve što dodjoše u Misir: Jakov i sinovi njegovi. Prvenac Jakovljev Ruvim;
46:9b.GEN.046.009I sinovi Ruvimovi: Enoh, Faluj, Esron i Harmija.
46:10b.GEN.046.010A sinovi Simeunovi: Jemuilo, Jamin, Aod, Jahin, Soar i Saul, sin jedne Hananejke.
46:11b.GEN.046.011Sinovi Levijevi: Girson, Kat i Merarije.
46:12b.GEN.046.012Sinovi Judini: Ir, Avnan, Silom, Fares i Zara; a umrli behu Ir i Avnan u zemlji hananskoj, ali behu sinovi Faresovi Esrom i Jemuilo.
46:13b.GEN.046.013Sinovi Isaharovi: Tola, Fuva, Jov, i Simron.
46:14b.GEN.046.014Sinovi Zavulonovi: Sered, Alon, i Ahojilo.
46:15b.GEN.046.015To su sinovi Lijini, koje rodi Jakovu u Padan-Aramu, i jošte Dina kći njegova. Svega duša, sinova njegovih i kćeri njegovih beše trideset i tri.
46:16b.GEN.046.016Sinovi Gadovi: Sifon, Agije, Sunije, Esvon, Irije, Arodije i Arilije.
46:17b.GEN.046.017Sinovi Asirovi: Jemna, Jesva, Jesvija i Verija, i sestra njihova Sara. A sinovi Verijini Hovor i Melhilo.
46:18b.GEN.046.018To su sinovi Zelfe, koju dade Lavan Liji kćeri svojoj, i ona ih rodi Jakovu, šesnaest duša.
46:19b.GEN.046.019A sinovi Rahilje žene Jakovljeve: Josif i Venijamin.
46:20b.GEN.046.020A Josifu se rodiše u Misiru od Asenete, kćeri Potifere sveštenika onskog: Manasija i Jefrem.
46:21b.GEN.046.021A sinovi Venijaminovi: Vela, Veher, Asvil, Gira, Naman, Ihije, Ros, Mupim, Upim i Arad.
46:22b.GEN.046.022To su sinovi Rahiljini što se rodiše Jakovu, svega četrnaest duša.
46:23b.GEN.046.023I sin Danov: Asom.
46:24b.GEN.046.024A sinovi Neftalimovi: Asilo, Gunije, Jeser i Silim.
46:25b.GEN.046.025To su sinovi Vale, koju dade Lavan Rahilji kćeri svojoj i ona ih rodi Jakovu; svega sedam duša.
46:26b.GEN.046.026A svega duša što dodjoše s Jakovom u Misir, a izadjoše od bedara njegovih, osim žena sinova Jakovljevih, svega duša beše šezdeset i šest.
46:27b.GEN.046.027I dva sina Josifova koji mu se rodiše u Misiru; svega dakle duša doma Jakovljevog, što dodjoše u Misir, beše sedamdeset.
46:28b.GEN.046.028A Judu posla Jakov napred k Josifu, da mu javi da izadje preda nj u Gesem. I dodjoše u zemlju gesemsku.
46:29b.GEN.046.029A Josif upreže u kola svoja, i izadje na susret Izrailju ocu svom u Gesem; i kad ga vide Jakov, pade mu oko vrata, i plaka dugo o vratu njegovom.
46:30b.GEN.046.030I reče Izrailj Josifu: Sada ne marim umreti kad sam te video da si jošte živ.
46:31b.GEN.046.031A Josif reče braći svojoj i domu oca svog: Idem da javim Faraonu; ali ću mu kazati: Braća moja i dom oca mog iz zemlje hananske dodjoše k meni;
46:32b.GEN.046.032A ti su ljudi pastiri i svagda su se bavili oko stoke, i dovedoše ovce svoje i goveda svoja i šta god imaju.
46:33b.GEN.046.033A kad vas Faraon dozove, reći će vam: Kakvu radnju radite?
46:34b.GEN.046.034A vi kažite: Pastiri su bile sluge tvoje od mladosti, i mi i stari naši; da biste ostali u zemlji gesemskoj; jer su Misircima svi pastiri nečisti.
47
47:1b.GEN.047.001I otišavši Josif javi Faraonu i reče: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dodjoše iz zemlje hananske, i evo ih u zemlji gesemskoj.
47:2b.GEN.047.002I uzevši nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona.
47:3b.GEN.047.003A Faraon reče braći njegovoj: Kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari.
47:4b.GEN.047.004Još rekoše Faraonu: Dodjosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji gesemskoj sluge tvoje.
47:5b.GEN.047.005A Faraon reče Josifu: Otac tvoj i braća tvoja dodjoše k tebi;
47:6b.GEN.047.006U tvojoj je vlasti zemlja misirska; na najboljem mestu u ovoj zemlji naseli oca svog i braću svoju, neka žive u zemlji gesemskoj; i ako koje znaš izmedju njih da su vredni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.
47:7b.GEN.047.007Posle dovede Josif i Jakova oca svog i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona.
47:8b.GEN.047.008A Faraon reče Jakovu: Koliko ti ima godina?
47:9b.GEN.047.009Odgovori Jakov Faraonu: Meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mog i zli su bili, niti stižu vek otaca mojih, koliko su oni živeli.
47:10b.GEN.047.010I blagosloviv Jakov Faraona otide od Faraona.
47:11b.GEN.047.011A Josif naseli oca svog i braću svoju, i dade im dobro u zemlji misirskoj na najboljem mestu te zemlje, u zemlji rameskoj, kao što zapovedi Faraon.
47:12b.GEN.047.012I hranjaše Josif hlebom oca svog i braću svoju i sav dom oca svog do najmanjeg.
47:13b.GEN.047.013Ali nesta hleba u svoj zemlji, jer glad beše vrlo velika, i uzmuči se zemlja misirska i zemlja hananska od gladi.
47:14b.GEN.047.014I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji misirskoj i po zemlji hananskoj za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu.
47:15b.GEN.047.015A kad nesta novca u zemlji misirskoj i u zemlji hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: Daj nam hleba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema?
47:16b.GEN.047.016A Josif im govoraše: Dajte stoku svoju, pa ću vam dati hleba za stoku, kad je nestalo novca.
47:17b.GEN.047.017I dovodjahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hleba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hlebom za svu stoku njihovu.
47:18b.GEN.047.018A kad prodje ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: Ne možemo tajiti od gospodara svog, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našeg je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svom osim telesa naših i njiva naših.
47:19b.GEN.047.019Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hleb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.
47:20b.GEN.047.020Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako maha medju njima. I zemlja posta Faraonova.
47:21b.GEN.047.021A narod preseli u gradove od jednog kraja Misira do drugog.
47:22b.GEN.047.022Samo ne kupi svešteničke njive; jer Faraon odredi deo sveštenicima, i hranjahu se od svog dela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.
47:23b.GEN.047.023A Josif reče narodu: Evo kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam seme, pa zasejte njive.
47:24b.GEN.047.024A šta bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dela neka budu vama za seme po njivama i za hranu vama i onima koji su po kućama vašim i za hranu deci vašoj.
47:25b.GEN.047.025A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao; neka nadjemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu.
47:26b.GEN.047.026I postavi Josif zakon do današnjeg dana za njive misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove.
47:27b.GEN.047.027A deca Izrailjeva življahu u zemlji misirskoj u kraju gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.
47:28b.GEN.047.028I Jakov požive u zemlji misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.
47:29b.GEN.047.029A kad se približi vreme Izrailju da umre, dozva sina svog Josifa, i reče mu: Ako sam našao milost pred tobom, metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i veru, nemoj me pogrepsti u Misiru;
47:30b.GEN.047.030Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovom. A on reče: Učiniću kako si kazao.
47:31b.GEN.047.031I reče mu Jakov: Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svog.
48
48:1b.GEN.048.001Posle javiše Josifu: Eno, otac ti je bolestan. A on povede sa sobom dva sina svoja, Manasiju i Jefrema.
48:2b.GEN.048.002I javiše Jakovu i rekoše: Evo sin tvoj Josif ide k tebi. A Izrailj se okrepi, te sede na postelji svojoj.
48:3b.GEN.048.003I reče Jakov Josifu: Bog Svemogući javi se meni u Luzu u zemlji hananskoj, i blagoslovi me;
48:4b.GEN.048.004I reče mi: Učiniću te da narasteš i namnožiš se; i učiniću od tebe mnoštvo naroda, i daću zemlju ovu semenu tvom nakon tebe da je njihova do veka.
48:5b.GEN.048.005Sada dakle dva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji misirskoj pre nego dodjoh k tebi u Misir, moji su, Jefrem i Manasija kao Ruvim i Simeun neka budu moji.
48:6b.GEN.048.006A deca koju rodiš posle njih, neka budu tvoja i neka se po imenu braće svoje zovu u nasledstvu svom.
48:7b.GEN.048.007Jer kad se vratih iz Padana, umre mi Rahilja u zemlji hananskoj na putu, kad beše još malo do Efrate; i pogreboh je na putu u Efratu, a to je Vitlejem.
48:8b.GEN.048.008A vide Izrailj sinove Josifove, reče: Ko su ovi?
48:9b.GEN.048.009A Josif reče ocu svom: Moji sinovi, koje mi Bog dade ovde. A on reče: Dovedi ih k meni, da ih blagoslovim.
48:10b.GEN.048.010A oči behu Izrailju otežale od starosti, te ne mogaše dobro videti. A kad mu ih privede, celiva ih i zagrli.
48:11b.GEN.048.011I reče Izrailj Josifu: Nisam mislio da ću videti lice tvoje; a gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj.
48:12b.GEN.048.012A Josif odmače ih od kolena njegovih i pokloni se licem do zemlje.
48:13b.GEN.048.013Pa ih uze Josif obojicu, Jefrema sebi s desne strane a Izrailju s leve, Manasiju pak sebi s leve strane a Izrailju s desne; i tako ih primače k njemu.
48:14b.GEN.048.014A Izrailj pruživši desnu ruku svoju metnu je na glavu Jefremu mladjem, a levu na glavu Manasiji, tako namestivši ruke navlaš, ako i jeste Manasija bio prvenac.
48:15b.GEN.048.015I blagoslovi Josifa govoreći: Bog, kome su svagda ugadjali oci moji Avram i Isak, Bog, koji me je hranio od kako sam postao do današnjeg dana,
48:16b.GEN.048.016Andjeo, koji me je izbavljao od svakog zla, da blagoslovi decu ovu, i da se po mom imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji!
48:17b.GEN.048.017A Josif kad vide gde otac metnu desnu ruku svoju na glavu Jefremu, ne bi mu milo, pa uhvati za ruku oca svog da je premesti s glave Jefremove na glavu Manasijinu.
48:18b.GEN.048.018I reče Josif ocu svom: Ne tako, oče; ovo je prvenac, metni desnicu njemu na glavu.
48:19b.GEN.048.019Ali otac njegov ne hte, nego reče: Znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će mladji brat njegov biti veći od njega, i seme će njegovo biti veliko mnoštvo naroda.
48:20b.GEN.048.020I blagoslovi ih u onaj dan i reče: Tobom će Izrailj blagosiljati govoreći: Bog da te učini kao Jefrema i kao Manasiju. Tako postavi Jefrema pred Manasiju.
48:21b.GEN.048.021Posle reče Izrailj Josifu: Evo ja ću skoro umreti; ali će Bog biti s vama i odvešće vas opet u zemlju otaca vaših.
48:22b.GEN.048.022I ja ti dajem jedan deo više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku amorejskih mačem svojim i lukom svojim.
49
49:1b.GEN.049.001Posle sazva Jakov sinove svoje i reče: Skupite se da vam javim šta će vam biti do posletka.
49:2b.GEN.049.002Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izrailja oca svog.
49:3b.GEN.049.003Ruvime, ti si prvenac moj, krepost moja i početak sile moje; prvi gospodstvom i prvi snagom.
49:4b.GEN.049.004Navro si kao voda; nećeš biti prvi; jer si stao na postelju oca svog i oskvrnio je legav na nju.
49:5b.GEN.049.005Simeun i Levije, braća, mačevi su im oružje nepravdi.
49:6b.GEN.049.006U tajne njihove da ne ulazi duša moja, sa zborom njihovim da se ne sastavlja slava moja; jer u gnevu svom pobiše ljude, i za svoje veselje pokidaše volove.
49:7b.GEN.049.007Proklet da je gnev njihov, što beše nagao, i ljutina njihova, što beše žestoka; razdeliću ih po Jakovu, i rasuću ih po Izrailju.
49:8b.GEN.049.008Juda, tebe će hvaliti braća tvoja, a ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjaće ti se sinovi oca tvog.
49:9b.GEN.049.009Laviću Juda! S plena si se vratio, sine moj; spusti se i leže kao lav i kao ljuti lav; ko će ga probuditi?
49:10b.GEN.049.010Palica vladalačka neće se odvojiti od Jude niti od nogu njegovih onaj koji postavlja zakon, dokle ne dodje Onaj kome pripada, i Njemu će se pokoravati narodi.
49:11b.GEN.049.011Veže za čokot magare svoje, i za plemenitu lozu mlade od magarice svoje; u vinu pere haljinu svoju i ogrtač svoj u soku od groždja.
49:12b.GEN.049.012Oči mu se crvene od vina i zubi bele od mleka.
49:13b.GEN.049.013Zavulon će živeti pokraj mora i gde pristaju ladje, a medja će mu biti do Sidona.
49:14b.GEN.049.014Isahar je magarac jak u kostima, koji leži u toru,
49:15b.GEN.049.015I vide da je počivanje dobro i da je zemlja mila, sagnuće ramena svoja da nosi, i plaćaće danak.
49:16b.GEN.049.016Dan će suditi svom narodu, kao jedno izmedju plemena Izrailjevih.
49:17b.GEN.049.017Dan će biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za kičicu, te pada konj na uznako.
49:18b.GEN.049.018Gospode, Tebe čekam da me izbaviš.
49:19b.GEN.049.019A Gad, njega će vojska savladati; ali će najposle on nadvladati.
49:20b.GEN.049.020U Asira će biti obilata hrana, i on će davati slasti carske.
49:21b.GEN.049.021Neftalim je košuta puštena, i govoriće lepe reči.
49:22b.GEN.049.022Josif je rodna grana, rodna grana kraj izvora, kojoj se ogranci raširiše svrh zida.
49:23b.GEN.049.023Ako ga i ucveliše ljuto i streljaše na nj, i biše mu neprijatelji strelci,
49:24b.GEN.049.024Opet osta jak luk njegov i ojačaše mišice ruku njegovih od ruku jakog Boga Jakovljevog, odakle posta pastir, kamen Izrailju,
49:25b.GEN.049.025Od silnog Boga oca tvog, koji će ti pomagati, i od Svemogućeg, koji će te blagosloviti blagoslovima ozgo s neba, blagoslovima ozdo iz bezdana, blagoslovima od dojaka i od materice.
49:26b.GEN.049.026Blagoslovi oca tvog nadvisiše blagoslove mojih starih svrh brda večnih, neka budu nad glavom Josifovom i nad temenom odvojenog izmedju braće.
49:27b.GEN.049.027Venijamin je vuk grabljivi, jutrom jede lov, a večerom deli plen.
49:28b.GEN.049.028Ovo su dvanaest plemena Izrailjevih, i ovo im otac izgovori kad ih blagoslovi, svako blagoslovom njegovim blagoslovi ih.
49:29b.GEN.049.029Potom im zapovedi i reče im: Kad se priberem k rodu svom, pogrebite me kod otaca mojih u pećini koja je na njivi Efrona Hetejina,
49:30b.GEN.049.030U pećini koja je na njivi makpelskoj prema Mamriji u zemlji hananskoj, koju kupi Avram s njivom u Efrona Hetejina da ima svoj grob.
49:31b.GEN.049.031Onde pogrebe Avrama i Saru ženu njegovu, onde pogreboše Isaka i Reveku ženu njegovu, i onde pogreboh Liju.
49:32b.GEN.049.032A kupljena je njiva i pećina na njoj u sinova Hetovih.
49:33b.GEN.049.033A kad izgovori Jakov zapovesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju, i umre, i pribran bi k rodu svom.
50
50:1b.GEN.050.001Tada Josif pade na lice ocu svom, i plaka nad njim celujući ga.
50:2b.GEN.050.002I zapovedi Josif slugama svojim lekarima da mirisima pomažu oca njegovog; i lekari pomazaše mirisima Izrailja.
50:3b.GEN.050.003I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko dana treba onim koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana.
50:4b.GEN.050.004A kad prodjoše žalosni dani, reče Josif domašnjima Faraonovim govoreći: Ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite:
50:5b.GEN.050.005Otac me je moj zakleo govoreći: Evo, ja ću skoro umreti; u grobu mom, koji iskopah u zemlji hananskoj, onde me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svog, a posle ću opet doći.
50:6b.GEN.050.006A Faraon mu reče: Idi, pogrebi oca svog kako te je zakleo.
50:7b.GEN.050.007I otide Josif da pogrebe oca svog; i s njim podjoše sve sluge Faraonove, starešine od doma njegovog i sve starešine od zemlje misirske.
50:8b.GEN.050.008I sav dom Josifov i braća njegova i dom oca njegovog; samo decu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji gesemskoj.
50:9b.GEN.050.009A podje s njim kola i konjanika toliko da beše vojska vrlo velika.
50:10b.GEN.050.010A kad dodjoše na gumno Atadovo, koje je s one strane Jordana, plakaše onde mnogo i vrlo tužno; i Josif učini žalost za ocem svojim za sedam dana.
50:11b.GEN.050.011A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad videše plač na gumnu Atadovom, rekoše: U velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mesto s one strane Jordana Žalost misirska.
50:12b.GEN.050.012I učiniše mu sinovi njegovi kako im beše zapovedio.
50:13b.GEN.050.013Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju hanansku, i pogreboše ga u pećini na njivi makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji.
50:14b.GEN.050.014I pogrebavši oca svog vrati se Josif u Misir i braća njegova i svi koji behu izašli s njim da pogrebu oca njegovog.
50:15b.GEN.050.015A braća Josifova videći gde im otac umre, rekoše: Može biti da se Josif srdi na nas, pa će nam se osvetiti za sve zlo što mu učinismo.
50:16b.GEN.050.016Zato poručiše Josifu: Otac tvoj zapovedi na samrti i reče:
50:17b.GEN.050.017Ovako kažite Josifu: Molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i greh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvog. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše.
50:18b.GEN.050.018Posle dodjoše i braća njegova i padoše pred njim i rekoše: Evo smo sluge tvoje.
50:19b.GEN.050.019A Josif im reče: Ne bojte se, zar sam ja mesto Boga?
50:20b.GEN.050.020Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini šta se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod.
50:21b.GEN.050.021Ne bojte se dakle; ja ću hraniti vas i vašu decu. Tako ih uteši i oslobodi.
50:22b.GEN.050.022Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svog, i požive sto i deset godina.
50:23b.GEN.050.023I vide Josif sinove Jefremove do trećeg kolena; i sinovi Mahira sina Manasijinog rodiše se i odrastoše na kolenima Josifovim.
50:24b.GEN.050.024I reče Josif braći svojoj: Ja ću skoro umreti; ali će vas zacelo Bog pohoditi, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu.
50:25b.GEN.050.025I zakle Josif sinove Izrailjeve i reče: Zaista će vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde.
50:26b.GEN.050.026Potom umre Josif, a beše mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovčeg u Misiru.
- Holder of rights
- Multilingual Bible Corpus
- Citation Suggestion for this Object
- TextGrid Repository (2025). Serbian Collection. Genesis (Serbian). Genesis (Serbian). Multilingual Parallel Bible Corpus. Multilingual Bible Corpus. https://hdl.handle.net/21.11113/0000-0016-B52C-B