Job (Croatian)

1

1:1b.JOB.001.001Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.

1:2b.JOB.001.002Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri.

1:3b.JOB.001.003Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima.

1:4b.JOB.001.004Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima.

1:5b.JOB.001.005A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.

1:6b.JOB.001.006Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.

1:7b.JOB.001.007Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.

1:8b.JOB.001.008Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!"

1:9b.JOB.001.009A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji?

1:10b.JOB.001.010Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji.

1:11b.JOB.001.011Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!"

1:12b.JOB.001.012"Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina.

1:13b.JOB.001.013Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata,

1:14b.JOB.001.014dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle,

1:15b.JOB.001.015kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim."

1:16b.JOB.001.016Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim."

1:17b.JOB.001.017Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim."

1:18b.JOB.001.018Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata.

1:19b.JOB.001.019I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim."

1:20b.JOB.001.020Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se

1:21b.JOB.001.021i reče: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!"

1:22b.JOB.001.022Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

2

2:1b.JOB.002.001Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.

2:2b.JOB.002.002Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.

2:3b.JOB.002.003Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim."

2:4b.JOB.002.004A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život.

2:5b.JOB.002.005Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!"

2:6b.JOB.002.006"Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!"

2:7b.JOB.002.007I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.

2:8b.JOB.002.008Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.

2:9b.JOB.002.009Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!"

2:10b.JOB.002.010Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.

2:11b.JOB.002.011U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti.

2:12b.JOB.002.012A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi.

2:13b.JOB.002.013Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.

3

3:1b.JOB.003.001Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;

3:2b.JOB.003.002poče svoju besjedu i reče:

3:3b.JOB.003.003"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'

3:4b.JOB.003.004U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

3:5b.JOB.003.005Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!

3:6b.JOB.003.006O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!

3:7b.JOB.003.007A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!

3:8b.JOB.003.008Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!

3:9b.JOB.003.009Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!

3:10b.JOB.003.010Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!

3:11b.JOB.003.011Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?

3:12b.JOB.003.012Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?

3:13b.JOB.003.013U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao

3:14b.JOB.003.014s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,

3:15b.JOB.003.015ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.

3:16b.JOB.003.016Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.

3:17b.JOB.003.017Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

3:18b.JOB.003.018Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.

3:19b.JOB.003.019Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

3:20b.JOB.003.020Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše

3:21b.JOB.003.021koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?

3:22b.JOB.003.022Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

3:23b.JOB.003.023Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?

3:24b.JOB.003.024Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.

3:25b.JOB.003.025Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.

3:26b.JOB.003.026Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."

4

4:1b.JOB.004.001Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

4:2b.JOB.004.002"Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!

4:3b.JOB.004.003Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

4:4b.JOB.004.004riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

4:5b.JOB.004.005A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

4:6b.JOB.004.006Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

4:7b.JOB.004.007TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

4:8b.JOB.004.008Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

4:9b.JOB.004.009Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

4:10b.JOB.004.010Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

4:11b.JOB.004.011Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

4:12b.JOB.004.012Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

4:13b.JOB.004.013Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,

4:14b.JOB.004.014strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

4:15b.JOB.004.015Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

4:16b.JOB.004.016Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

4:17b.JOB.004.017'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

4:18b.JOB.004.018Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -

4:19b.JOB.004.019kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

4:20b.JOB.004.020od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

4:21b.JOB.004.021Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'

5

5:1b.JOB.005.001Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'?

5:2b.JOB.005.002Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora.

5:3b.JOB.005.003Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade.

5:4b.JOB.005.004Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.

5:5b.JOB.005.005Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.

5:6b.JOB.005.006Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama,

5:7b.JOB.005.007nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.

5:8b.JOB.005.008Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.

5:9b.JOB.005.009Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

5:10b.JOB.005.010On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.

5:11b.JOB.005.011Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,

5:12b.JOB.005.012redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi.

5:13b.JOB.005.013On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.

5:14b.JOB.005.014Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.

5:15b.JOB.005.015On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.

5:16b.JOB.005.016Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.

5:17b.JOB.005.017Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!

5:18b.JOB.005.018On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.

5:19b.JOB.005.019Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.

5:20b.JOB.005.020U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.

5:21b.JOB.005.021Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.

5:22b.JOB.005.022Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.

5:23b.JOB.005.023Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.

5:24b.JOB.005.024U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat.

5:25b.JOB.005.025Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.

5:26b.JOB.005.026U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.

5:27b.JOB.005.027Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj."

6

6:1b.JOB.006.001A Job progovori i reče:

6:2b.JOB.006.002"O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju!

6:3b.JOB.006.003Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.

6:4b.JOB.006.004Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.

6:5b.JOB.006.005TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala?

6:6b.JOB.006.006Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?

6:7b.JOB.006.007Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.

6:8b.JOB.006.008O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam!

6:9b.JOB.006.009O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!

6:10b.JOB.006.010Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.

6:11b.JOB.006.011Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim?

6:12b.JOB.006.012Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno?

6:13b.JOB.006.013Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?

6:14b.JOB.006.014Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.

6:15b.JOB.006.015Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito.

6:16b.JOB.006.016Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao;

6:17b.JOB.006.017al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita.

6:18b.JOB.006.018Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.

6:19b.JOB.006.019Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima.

6:20b.JOB.006.020A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili.

6:21b.JOB.006.021U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste.

6:22b.JOB.006.022Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga;

6:23b.JOB.006.023iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?'

6:24b.JOB.006.024Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni.

6:25b.JOB.006.025O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori?

6:26b.JOB.006.026Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!

6:27b.JOB.006.027Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim?

6:28b.JOB.006.028U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice.

6:29b.JOB.006.029Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam!

6:30b.JOB.006.030Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?

7

7:1b.JOB.007.001Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?

7:2b.JOB.007.002Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,

7:3b.JOB.007.003mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

7:4b.JOB.007.004Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.

7:5b.JOB.007.005PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.

7:6b.JOB.007.006Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.

7:7b.JOB.007.007Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!

7:8b.JOB.007.008Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.

7:9b.JOB.007.009Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.

7:10b.JOB.007.010Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

7:11b.JOB.007.011Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.

7:12b.JOB.007.012Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?

7:13b.JOB.007.013Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',

7:14b.JOB.007.014snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.

7:15b.JOB.007.015Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.

7:16b.JOB.007.016Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

7:17b.JOB.007.017Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao

7:18b.JOB.007.018i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

7:19b.JOB.007.019Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

7:20b.JOB.007.020Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?

7:21b.JOB.007.021Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."

8

8:1b.JOB.008.001Bildan iz Šuaha progovori tad i reče:

8:2b.JOB.008.002"Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti?

8:3b.JOB.008.003TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni?

8:4b.JOB.008.004Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu.

8:5b.JOB.008.005Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš;

8:6b.JOB.008.006ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku.

8:7b.JOB.008.007Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje.

8:8b.JOB.008.008No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi.

8:9b.JOB.008.009Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani.

8:10b.JOB.008.010Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede:

8:11b.JOB.008.011'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti?

8:12b.JOB.008.012Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave.

8:13b.JOB.008.013To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika:

8:14b.JOB.008.014Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova.

8:15b.JOB.008.015Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši.

8:16b.JOB.008.016Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle.

8:17b.JOB.008.017Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena.

8:18b.JOB.008.018A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!'

8:19b.JOB.008.019I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje.

8:20b.JOB.008.020Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake.

8:21b.JOB.008.021Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje.

8:22b.JOB.008.022Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'"

9

9:1b.JOB.009.001Job progovori i reče:

9:2b.JOB.009.002"Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

9:3b.JOB.009.003Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.

9:4b.JOB.009.004Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?

9:5b.JOB.009.005On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.

9:6b.JOB.009.006Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.

9:7b.JOB.009.007Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.

9:8b.JOB.009.008Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.

9:9b.JOB.009.009Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.

9:10b.JOB.009.010Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

9:11b.JOB.009.011Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.

9:12b.JOB.009.012Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'

9:13b.JOB.009.013Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.

9:14b.JOB.009.014Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?

9:15b.JOB.009.015I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.

9:16b.JOB.009.016A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

9:17b.JOB.009.017Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

9:18b.JOB.009.018Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!

9:19b.JOB.009.019Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?

9:20b.JOB.009.020Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

9:21b.JOB.009.021A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!

9:22b.JOB.009.022Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.

9:23b.JOB.009.023I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.

9:24b.JOB.009.024U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?

9:25b.JOB.009.025Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'

9:26b.JOB.009.026K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.

9:27b.JOB.009.027Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,

9:28b.JOB.009.028od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.

9:29b.JOB.009.029Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.

9:30b.JOB.009.030Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,

9:31b.JOB.009.031u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!

9:32b.JOB.009.032Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

9:33b.JOB.009.033Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,

9:34b.JOB.009.034da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!

9:35b.JOB.009.035Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!

10

10:1b.JOB.010.001Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

10:2b.JOB.010.002Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

10:3b.JOB.010.003TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

10:4b.JOB.010.004Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

10:5b.JOB.010.005Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

10:6b.JOB.010.006Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

10:7b.JOB.010.007kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

10:8b.JOB.010.008Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

10:9b.JOB.010.009Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

10:10b.JOB.010.010Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

10:11b.JOB.010.011Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

10:12b.JOB.010.012S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

10:13b.JOB.010.013Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

10:14b.JOB.010.014da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

10:15b.JOB.010.015Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

10:16b.JOB.010.016Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

10:17b.JOB.010.017optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

10:18b.JOB.010.018Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

10:19b.JOB.010.019bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

10:20b.JOB.010.020Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

10:21b.JOB.010.021prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

10:22b.JOB.010.022u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

11

11:1b.JOB.011.001Sofar iz Naama progovori tad i reče:

11:2b.JOB.011.002"Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?

11:3b.JOB.011.003Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?

11:4b.JOB.011.004Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.'

11:5b.JOB.011.005Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori

11:6b.JOB.011.006kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište.

11:7b.JOB.011.007Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?

11:8b.JOB.011.008Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?

11:9b.JOB.011.009Duže je od zemlje - šire je od mora!

11:10b.JOB.011.010Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti?

11:11b.JOB.011.011Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda.

11:12b.JOB.011.012Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori.

11:13b.JOB.011.013Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu,

11:14b.JOB.011.014ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,

11:15b.JOB.011.015čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.

11:16b.JOB.011.016Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla.

11:17b.JOB.011.017Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće.

11:18b.JOB.011.018U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru.

11:19b.JOB.011.019Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost.

11:20b.JOB.011.020A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."

12

12:1b.JOB.012.001Job progovori i reče:

12:2b.JOB.012.002"Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.

12:3b.JOB.012.003Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?

12:4b.JOB.012.004Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan!

12:5b.JOB.012.005Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!

12:6b.JOB.012.006Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!

12:7b.JOB.012.007Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.

12:8b.JOB.012.008Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti.

12:9b.JOB.012.009Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?!

12:10b.JOB.012.010U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.

12:11b.JOB.012.011Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela?

12:12b.JOB.012.012Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.

12:13b.JOB.012.013Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.

12:14b.JOB.012.014Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.

12:15b.JOB.012.015Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.

12:16b.JOB.012.016Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.

12:17b.JOB.012.017On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.

12:18b.JOB.012.018On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.

12:19b.JOB.012.019On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.

12:20b.JOB.012.020On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.

12:21b.JOB.012.021On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.

12:22b.JOB.012.022On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.

12:23b.JOB.012.023On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.

12:24b.JOB.012.024On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom

12:25b.JOB.012.025i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.

13

13:1b.JOB.013.001Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.

13:2b.JOB.013.002Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.

13:3b.JOB.013.003Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.

13:4b.JOB.013.004Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!

13:5b.JOB.013.005Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!

13:6b.JOB.013.006Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.

13:7b.JOB.013.007Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?

13:8b.JOB.013.008Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?

13:9b.JOB.013.009Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka?

13:10b.JOB.013.010Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti.

13:11b.JOB.013.011Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?

13:12b.JOB.013.012Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.

13:13b.JOB.013.013Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.

13:14b.JOB.013.014Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?

13:15b.JOB.013.015On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.

13:16b.JOB.013.016I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.

13:17b.JOB.013.017Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda.

13:18b.JOB.013.018Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.

13:19b.JOB.013.019Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'.

13:20b.JOB.013.020Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:

13:21b.JOB.013.021digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.

13:22b.JOB.013.022Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.

13:23b.JOB.013.023Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.

13:24b.JOB.013.024Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?

13:25b.JOB.013.025Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?

13:26b.JOB.013.026O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,

13:27b.JOB.013.027koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!

13:28b.JOB.013.028Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!

14

14:1b.JOB.014.001Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

14:2b.JOB.014.002K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.

14:3b.JOB.014.003Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

14:4b.JOB.014.004Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!

14:5b.JOB.014.005Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

14:6b.JOB.014.006skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

14:7b.JOB.014.007TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

14:8b.JOB.014.008Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

14:9b.JOB.014.009oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.

14:10b.JOB.014.010Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

14:11b.JOB.014.011Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',

14:12b.JOB.014.012al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

14:13b.JOB.014.013O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,

14:14b.JOB.014.014- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

14:15b.JOB.014.015Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

14:16b.JOB.014.016A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

14:17b.JOB.014.017u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

14:18b.JOB.014.018Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,

14:19b.JOB.014.019k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

14:20b.JOB.014.020Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

14:21b.JOB.014.021Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

14:22b.JOB.014.022On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."

15

15:1b.JOB.015.001Elifaz Temanac progovori tad i reče:

15:2b.JOB.015.002"Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?

15:3b.JOB.015.003Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste?

15:4b.JOB.015.004Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš.

15:5b.JOB.015.005Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih,

15:6b.JOB.015.006vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče.

15:7b.JOB.015.007Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao?

15:8b.JOB.015.008Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio?

15:9b.JOB.015.009Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo?

15:10b.JOB.015.010Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu.

15:11b.JOB.015.011Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi?

15:12b.JOB.015.012Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima

15:13b.JOB.015.013kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze!

15:14b.JOB.015.014Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan?

15:15b.JOB.015.015Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu,

15:16b.JOB.015.016a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu!

15:17b.JOB.015.017Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim,

15:18b.JOB.015.018i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa

15:19b.JOB.015.019kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio.

15:20b.JOB.015.020Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.

15:21b.JOB.015.021Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik.

15:22b.JOB.015.022Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen,

15:23b.JOB.015.023strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži.

15:24b.JOB.015.024Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju.

15:25b.JOB.015.025On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom

15:26b.JOB.015.026Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.

15:27b.JOB.015.027Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali.

15:28b.JOB.015.028Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda;

15:29b.JOB.015.029cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti.

15:30b.JOB.015.030On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga.

15:31b.JOB.015.031U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom.

15:32b.JOB.015.032Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'.

15:33b.JOB.015.033Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove.

15:34b.JOB.015.034Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.

15:35b.JOB.015.035Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj."

16

16:1b.JOB.016.001Job progovori i reče:

16:2b.JOB.016.002"Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

16:3b.JOB.016.003Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

16:4b.JOB.016.004I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

16:5b.JOB.016.005i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.

16:6b.JOB.016.006Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

16:7b.JOB.016.007Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

16:8b.JOB.016.008Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

16:9b.JOB.016.009Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

16:10b.JOB.016.010prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

16:11b.JOB.016.011Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.

16:12b.JOB.016.012Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

16:13b.JOB.016.013Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

16:14b.JOB.016.014Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

16:15b.JOB.016.015Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

16:16b.JOB.016.016Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

16:17b.JOB.016.017A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

16:18b.JOB.016.018O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.

16:19b.JOB.016.019Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

16:20b.JOB.016.020Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

16:21b.JOB.016.021o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

16:22b.JOB.016.022No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.

17

17:1b.JOB.017.001Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari.

17:2b.JOB.017.002Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.

17:3b.JOB.017.003Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari.

17:4b.JOB.017.004Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu.

17:5b.JOB.017.005K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu,

17:6b.JOB.017.006narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može.

17:7b.JOB.017.007Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju.

17:8b.JOB.017.008Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti;

17:9b.JOB.017.009neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više.

17:10b.JOB.017.010Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim!

17:11b.JOB.017.011Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se.

17:12b.JOB.017.012'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.'

17:13b.JOB.017.013A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini.

17:14b.JOB.017.014Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!'

17:15b.JOB.017.015Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?

17:16b.JOB.017.016Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"

18

18:1b.JOB.018.001Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:

18:2b.JOB.018.002"Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo!

18:3b.JOB.018.003Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima?

18:4b.JOB.018.004O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?

18:5b.JOB.018.005Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu.

18:6b.JOB.018.006Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka.

18:7b.JOB.018.007Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere.

18:8b.JOB.018.008Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži.

18:9b.JOB.018.009Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu.

18:10b.JOB.018.010Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi.

18:11b.JOB.018.011Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju.

18:12b.JOB.018.012Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku.

18:13b.JOB.018.013Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove.

18:14b.JOB.018.014Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota.

18:15b.JOB.018.015U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor.

18:16b.JOB.018.016Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.

18:17b.JOB.018.017Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše.

18:18b.JOB.018.018Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog.

18:19b.JOB.018.019U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu.

18:20b.JOB.018.020Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja.

18:21b.JOB.018.021Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga."

19

19:1b.JOB.019.001Job progovori i reče:

19:2b.JOB.019.002"TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?

19:3b.JOB.019.003Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.

19:4b.JOB.019.004Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.

19:5b.JOB.019.005Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?

19:6b.JOB.019.006Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.

19:7b.JOB.019.007Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.

19:8b.JOB.019.008Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.

19:9b.JOB.019.009Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.

19:10b.JOB.019.010Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.

19:11b.JOB.019.011Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.

19:12b.JOB.019.012U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.

19:13b.JOB.019.013Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.

19:14b.JOB.019.014Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.

19:15b.JOB.019.015Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.

19:16b.JOB.019.016Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.

19:17b.JOB.019.017Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.

19:18b.JOB.019.018I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.

19:19b.JOB.019.019Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.

19:20b.JOB.019.020Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.

19:21b.JOB.019.021Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.

19:22b.JOB.019.022Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?

19:23b.JOB.019.023O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;

19:24b.JOB.019.024kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!

19:25b.JOB.019.025Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.

19:26b.JOB.019.026A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.

19:27b.JOB.019.027Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

19:28b.JOB.019.028Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',

19:29b.JOB.019.029mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"

20

20:1b.JOB.020.001Sofar iz Naamata progovori tad i reče:

20:2b.JOB.020.002"Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje

20:3b.JOB.020.003dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.

20:4b.JOB.020.004Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,

20:5b.JOB.020.005da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.

20:6b.JOB.020.006Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,

20:7b.JOB.020.007poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?'

20:8b.JOB.020.008Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.

20:9b.JOB.020.009Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti

20:10b.JOB.020.010Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.

20:11b.JOB.020.011Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.

20:12b.JOB.020.012Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;

20:13b.JOB.020.013sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.

20:14b.JOB.020.014Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.

20:15b.JOB.020.015Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.

20:16b.JOB.020.016Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.

20:17b.JOB.020.017Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.

20:18b.JOB.020.018Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.

20:19b.JOB.020.019Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,

20:20b.JOB.020.020jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.

20:21b.JOB.020.021Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.

20:22b.JOB.020.022Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.

20:23b.JOB.020.023I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.

20:24b.JOB.020.024Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.

20:25b.JOB.020.025Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,

20:26b.JOB.020.026na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.

20:27b.JOB.020.027Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.

20:28b.JOB.020.028Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.

20:29b.JOB.020.029Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."

21

21:1b.JOB.021.001Job progovori i reče:

21:2b.JOB.021.002"Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite.

21:3b.JOB.021.003Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno.

21:4b.JOB.021.004Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim?

21:5b.JOB.021.005Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta;

21:6b.JOB.021.006pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom.

21:7b.JOB.021.007Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju?

21:8b.JOB.021.008Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima.

21:9b.JOB.021.009Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru.

21:10b.JOB.021.010Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se.

21:11b.JOB.021.011K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi.

21:12b.JOB.021.012Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale.

21:13b.JOB.021.013Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.

21:14b.JOB.021.014A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove!

21:15b.JOB.021.015TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?'

21:16b.JOB.021.016Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni?

21:17b.JOB.021.017Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu?

21:18b.JOB.021.018Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi?

21:19b.JOB.021.019Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti!

21:20b.JOB.021.020Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga!

21:21b.JOB.021.021TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci?

21:22b.JOB.021.022Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima?

21:23b.JOB.021.023Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru,

21:24b.JOB.021.024bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih.

21:25b.JOB.021.025A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće.

21:26b.JOB.021.026Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba.

21:27b.JOB.021.027O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete.

21:28b.JOB.021.028Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?'

21:29b.JOB.021.029Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate:

21:30b.JOB.021.030'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.'

21:31b.JOB.021.031Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio?

21:32b.JOB.021.032A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu.

21:33b.JOB.021.033Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo.

21:34b.JOB.021.034O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"

22

22:1b.JOB.022.001Elifaz Temanac progovori tad i reče:

22:2b.JOB.022.002"Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi.

22:3b.JOB.022.003Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan?

22:4b.JOB.022.004Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti?

22:5b.JOB.022.005Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema?

22:6b.JOB.022.006Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine;

22:7b.JOB.022.007ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima;

22:8b.JOB.022.008otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca;

22:9b.JOB.022.009puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku.

22:10b.JOB.022.010Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni.

22:11b.JOB.022.011Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile.

22:12b.JOB.022.012Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi?

22:13b.JOB.022.013Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire?

22:14b.JOB.022.014Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.'

22:15b.JOB.022.015TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni?

22:16b.JOB.022.016Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela.

22:17b.JOB.022.017Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?'

22:18b.JOB.022.018A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa.

22:19b.JOB.022.019Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju:

22:20b.JOB.022.020'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!"

22:21b.JOB.022.021S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.

22:22b.JOB.022.022Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi.

22:23b.JOB.022.023Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš,

22:24b.JOB.022.024tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni.

22:25b.JOB.022.025Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene.

22:26b.JOB.022.026Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno.

22:27b.JOB.022.027Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao.

22:28b.JOB.022.028Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost.

22:29b.JOB.022.029Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe.

22:30b.JOB.022.030Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke."

23

23:1b.JOB.023.001Job progovori i reče:

23:2b.JOB.023.002"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

23:3b.JOB.023.003o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

23:4b.JOB.023.004pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

23:5b.JOB.023.005Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

23:6b.JOB.023.006Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

23:7b.JOB.023.007U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

23:8b.JOB.023.008Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

23:9b.JOB.023.009Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

23:10b.JOB.023.010Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!

23:11b.JOB.023.011Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';

23:12b.JOB.023.012slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

23:13b.JOB.023.013Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

23:14b.JOB.023.014Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

23:15b.JOB.023.015Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

23:16b.JOB.023.016U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

23:17b.JOB.023.017premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.

24

24:1b.JOB.024.001Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici?

24:2b.JOB.024.002Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga.

24:3b.JOB.024.003Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu.

24:4b.JOB.024.004Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje.

24:5b.JOB.024.005K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane.

24:6b.JOB.024.006Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog.

24:7b.JOB.024.007Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni.

24:8b.JOB.024.008Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju.

24:9b.JOB.024.009Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe.

24:10b.JOB.024.010Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose.

24:11b.JOB.024.011Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama.

24:12b.JOB.024.012Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje.

24:13b.JOB.024.013Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih.

24:14b.JOB.024.014Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće [16a] i u tmini provaljuje kuće.

24:15b.JOB.024.015Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice.

24:16b.JOB.024.016[16b]Za vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju.

24:17b.JOB.024.017Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata.

24:18b.JOB.024.018Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji.

24:19b.JOB.024.019K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike.

24:20b.JOB.024.020Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina.

24:21b.JOB.024.021Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra.

24:22b.JOB.024.022Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi.

24:23b.JOB.024.023Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze.

24:24b.JOB.024.024Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima."

24:25b.JOB.024.025Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?"

25

25:1b.JOB.025.001Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:

25:2b.JOB.025.002"Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama.

25:3b.JOB.025.003Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi?

25:4b.JOB.025.004Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude?

25:5b.JOB.025.005Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste.

25:6b.JOB.025.006Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom?

26

26:1b.JOB.026.001Job progovori i reče:

26:2b.JOB.026.002"Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti!

26:3b.JOB.026.003Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao.

26:4b.JOB.026.004Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?"

26:5b.JOB.026.005Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske dršću i nemani njine.

26:6b.JOB.026.006Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi.

26:7b.JOB.026.007On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu.

26:8b.JOB.026.008On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru.

26:9b.JOB.026.009On zastire puno lice mjesečevo razastirući svoj oblak preko njega.

26:10b.JOB.026.010On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju.

26:11b.JOB.026.011Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti.

26:12b.JOB.026.012Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudrošću.

26:13b.JOB.026.013Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola.

26:14b.JOB.026.014Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit' grom njegove moći?"

27

27:1b.JOB.027.001Job nastavi svoju besjedu i reče:

27:2b.JOB.027.002"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

27:3b.JOB.027.003sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,

27:4b.JOB.027.004usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.

27:5b.JOB.027.005Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.

27:6b.JOB.027.006Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.

27:7b.JOB.027.007Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

27:8b.JOB.027.008Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

27:9b.JOB.027.009Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

27:10b.JOB.027.010Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?

27:11b.JOB.027.011Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.

27:12b.JOB.027.012Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"

27:13b.JOB.027.013"Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.

27:14b.JOB.027.014Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.

27:15b.JOB.027.015Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.

27:16b.JOB.027.016Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,

27:17b.JOB.027.017nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

27:18b.JOB.027.018Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

27:19b.JOB.027.019bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.

27:20b.JOB.027.020Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.

27:21b.JOB.027.021Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.

27:22b.JOB.027.022Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

27:23b.JOB.027.023Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.

28

28:1b.JOB.028.001"Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava.

28:2b.JOB.028.002Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.

28:3b.JOB.028.003Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.

28:4b.JOB.028.004Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi.

28:5b.JOB.028.005Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano.

28:6b.JOB.028.006Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.

28:7b.JOB.028.007Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.

28:8b.JOB.028.008Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao.

28:9b.JOB.028.009Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine.

28:10b.JOB.028.010U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.

28:11b.JOB.028.011Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.

28:12b.JOB.028.012Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

28:13b.JOB.028.013Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.

28:14b.JOB.028.014Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'

28:15b.JOB.028.015Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;

28:16b.JOB.028.016ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.

28:17b.JOB.028.017Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.

28:18b.JOB.028.018Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje.

28:19b.JOB.028.019Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se.

28:20b.JOB.028.020Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

28:21b.JOB.028.021Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim.

28:22b.JOB.028.022Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.'

28:23b.JOB.028.023Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.

28:24b.JOB.028.024Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.

28:25b.JOB.028.025Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,

28:26b.JOB.028.026kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,

28:27b.JOB.028.027tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao.

28:28b.JOB.028.028A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."

29

29:1b.JOB.029.001Job nastavi svoju besjedu i reče:

29:2b.JOB.029.002"O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,

29:3b.JOB.029.003kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

29:4b.JOB.029.004kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,

29:5b.JOB.029.005kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,

29:6b.JOB.029.006kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!

29:7b.JOB.029.007Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,

29:8b.JOB.029.008vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.

29:9b.JOB.029.009Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.

29:10b.JOB.029.010Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.

29:11b.JOB.029.011Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.

29:12b.JOB.029.012Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.

29:13b.JOB.029.013Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.

29:14b.JOB.029.014Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.

29:15b.JOB.029.015Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

29:16b.JOB.029.016otac ubogima, zastupnik strancima.

29:17b.JOB.029.017Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

29:18b.JOB.029.018Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'

29:19b.JOB.029.019Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.

29:20b.JOB.029.020Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'

29:21b.JOB.029.021Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.

29:22b.JOB.029.022Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.

29:23b.JOB.029.023Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.

29:24b.JOB.029.024Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.

29:25b.JOB.029.025Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

30

30:1b.JOB.030.001"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

30:2b.JOB.030.002Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

30:3b.JOB.030.003Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

30:4b.JOB.030.004Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

30:5b.JOB.030.005Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.

30:6b.JOB.030.006Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

30:7b.JOB.030.007Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

30:8b.JOB.030.008Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

30:9b.JOB.030.009Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

30:10b.JOB.030.010Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.

30:11b.JOB.030.011I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

30:12b.JOB.030.012S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

30:13b.JOB.030.013Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

30:14b.JOB.030.014prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

30:15b.JOB.030.015Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

30:16b.JOB.030.016Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

30:17b.JOB.030.017Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

30:18b.JOB.030.018Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.

30:19b.JOB.030.019U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

30:20b.JOB.030.020K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

30:21b.JOB.030.021Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

30:22b.JOB.030.022U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

30:23b.JOB.030.023Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

30:24b.JOB.030.024Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

30:25b.JOB.030.025Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

30:26b.JOB.030.026Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

30:27b.JOB.030.027Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

30:28b.JOB.030.028Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.

30:29b.JOB.030.029Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

30:30b.JOB.030.030Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

30:31b.JOB.030.031Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.

31

31:1b.JOB.031.001Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu.

31:2b.JOB.031.002A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?

31:3b.JOB.031.003TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine?

31:4b.JOB.031.004Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?

31:5b.JOB.031.005Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?

31:6b.JOB.031.006Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju!

31:7b.JOB.031.007Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,

31:8b.JOB.031.008neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!

31:9b.JOB.031.009Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,

31:10b.JOB.031.010neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju!

31:11b.JOB.031.011Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi,

31:12b.JOB.031.012užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.

31:13b.JOB.031.013Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili,

31:14b.JOB.031.014što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži?

31:15b.JOB.031.015Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?

31:16b.JOB.031.016Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine?

31:17b.JOB.031.017Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?

31:18b.JOB.031.018TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!

31:19b.JOB.031.019Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača

31:20b.JOB.031.020a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?

31:21b.JOB.031.021Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj,

31:22b.JOB.031.022nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!

31:23b.JOB.031.023Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.

31:24b.JOB.031.024Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!'

31:25b.JOB.031.025Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?

31:26b.JOB.031.026Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,

31:27b.JOB.031.027moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?

31:28b.JOB.031.028Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.

31:29b.JOB.031.029Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,

31:30b.JOB.031.030ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?

31:31b.JOB.031.031Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'?

31:32b.JOB.031.032Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.

31:33b.JOB.031.033Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu

31:34b.JOB.031.034jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga?

31:35b.JOB.031.035O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,

31:36b.JOB.031.036i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'.

31:37b.JOB.031.037Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti."

31:38b.JOB.031.038Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;

31:39b.JOB.031.039ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,

31:40b.JOB.031.040[40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih.

32

32:1b.JOB.032.001Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim.

32:2b.JOB.032.002Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom;

32:3b.JOB.032.003a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili.

32:4b.JOB.032.004Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega.

32:5b.JOB.032.005Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe.

32:6b.JOB.032.006I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama.

32:7b.JOB.032.007Mišljah u sebi: 'Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost.'

32:8b.JOB.032.008Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim čini čovjeka.

32:9b.JOB.032.009Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti uči.

32:10b.JOB.032.010Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim.

32:11b.JOB.032.011S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ćete kazati.

32:12b.JOB.032.012Na vama moja sva bijaše pažnja, al' ne bi nikog da Joba pobije ni da mu od vas tko riječ opovrgne.

32:13b.JOB.032.013Nemojte reći: 'Na mudrost smo naišli! Bog će ga pobit jer čovjek ne može.'

32:14b.JOB.032.014Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu neću vašim riječima.

32:15b.JOB.032.015Poraženi, otpovrgnut ne mogu, riječi zapeše u grlu njihovu.

32:16b.JOB.032.016Čekao sam! Al', gle, oni ne zbore. Umukoše, ni riječ više da kažu!

32:17b.JOB.032.017Na meni je da progovorim sada, znanje ću svoje i ja izložiti.

32:18b.JOB.032.018Riječi mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni.

32:19b.JOB.032.019Gle, nutrina mi je k'o mošt zatvoren, k'o nova će se raspući mješina.

32:20b.JOB.032.020Da mi odlane, govorit ću stoga, otvorit ću usne i odvratit' vama.

32:21b.JOB.032.021Nijednoj strani priklonit se neću niti laskat ja namjeravam kome.

32:22b.JOB.032.022Laskati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo.

33

33:1b.JOB.033.001Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama.

33:2b.JOB.033.002Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik riječi pod nepcem mi stvara.

33:3b.JOB.033.003Iskreno će ti zborit' srce moje, usne će čistu izreći istinu.

33:4b.JOB.033.004TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene.

33:5b.JOB.033.005Ako uzmogneš, ti me opovrgni; spremi se da se suprotstaviš meni!

33:6b.JOB.033.006Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen;

33:7b.JOB.033.007zato ja strahom tebe motrit' neću, ruka te moja neće pritisnuti.

33:8b.JOB.033.008Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje čuo riječi:

33:9b.JOB.033.009'Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni.

33:10b.JOB.033.010Al' On izlike protiv mene traži i za svojeg me drži dušmanina.

33:11b.JOB.033.011Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.'

33:12b.JOB.033.012Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit' se ne može.

33:13b.JOB.033.013Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara?

33:14b.JOB.033.014Bog zbori nama jednom i dva puta, al' čovjek na to pažnju ne obraća.

33:15b.JOB.033.015U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju,

33:16b.JOB.033.016tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim

33:17b.JOB.033.017da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost,

33:18b.JOB.033.018da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje.

33:19b.JOB.033.019Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka,

33:20b.JOB.033.020kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj;

33:21b.JOB.033.021kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele,

33:22b.JOB.033.022kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih.

33:23b.JOB.033.023Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene,

33:24b.JOB.033.024pa se sažali nad njim i pomoli: 'Izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu!

33:25b.JOB.033.025Neka mu tijelo procvate mladošću, nek' se vrati u dane mladenačke!'

33:26b.JOB.033.026Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu.

33:27b.JOB.033.027Tada čovjek pred ljudima zapjeva: 'Griješio sam i pravo izvrtao, ali mi Bog zlom nije uzvratio.

33:28b.JOB.033.028On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.'

33:29b.JOB.033.029Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka:

33:30b.JOB.033.030da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.

33:31b.JOB.033.031Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao.

33:32b.JOB.033.032Ako riječi još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe.

33:33b.JOB.033.033Ako li nemaš, poslušaj me samo: pazi, rad bih te poučit' mudrosti."

34

34:1b.JOB.034.001Elihu nastavi svoju besjedu i reče:

34:2b.JOB.034.002"I vi, mudraci, čujte što ću reći, vi, ljudi umni, poslušajte mene,

34:3b.JOB.034.003jer uši nam prosuđuju besjede isto kao što nepce hranu kuša.

34:4b.JOB.034.004Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro.

34:5b.JOB.034.005Job je utvrdio: 'Ja sam pravedan, ali Bog meni pravdu uskraćuje.

34:6b.JOB.034.006U pravu sam, a lašcem prave mene, nasmrt prostrijeljen, a bez krivnje svoje!'

34:7b.JOB.034.007Zar gdje čovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu,

34:8b.JOB.034.008sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put?

34:9b.JOB.034.009On tvrdi: 'Kakva korist je čovjeku od tog što Bogu ugoditi želi?'

34:10b.JOB.034.010Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega,

34:11b.JOB.034.011te on čovjeku plaća po djelima, daje svakom po njegovu vladanju.

34:12b.JOB.034.012Odista, Bog zla nikada ne čini, niti Svesilni kad izvrće pravo.

34:13b.JOB.034.013TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio?

34:14b.JOB.034.014Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio,

34:15b.JOB.034.015sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek.

34:16b.JOB.034.016Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu riječi mojih.

34:17b.JOB.034.017Može li vladat' koji mrzi pravo? Najpravednijeg hoćeš li osudit'? -

34:18b.JOB.034.018Onog koji kaže kralju: 'Nitkove!' a odličniku govori: 'Zlikovče!'

34:19b.JOB.034.019Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogućnik, jer oni su djelo ruku njegovih?

34:20b.JOB.034.020Zaglave za tren, usred gluhe noći: komešaju se narodi, prolaze; ni od čije ruke moćni padaju.

34:21b.JOB.034.021Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom.

34:22b.JOB.034.022Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti.

34:23b.JOB.034.023Bog nikome unaprijed ne kaže kada će na sud pred njega stupiti.

34:24b.JOB.034.024Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto.

34:25b.JOB.034.025TÓa odveć dobro poznaje im djela! Sred noći on ih obara i gazi.

34:26b.JOB.034.026Ćuškom ih bije zbog zloće njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu.

34:27b.JOB.034.027Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove

34:28b.JOB.034.028goneć uboge da vape do njega i potlačene da k njemu leleču.

34:29b.JOB.034.029Al' miruje li, tko da njega gane? Zastre li lice, tko ga vidjet' može?

34:30b.JOB.034.030Nad pucima bdi k'o i nad čovjekom da ne zavlada tko narod zavodi.

34:31b.JOB.034.031Kada bezbožnik Bogu svome kaže: 'Zavedoše me, više griješit neću.

34:32b.JOB.034.032Ne uviđam li, ti me sad pouči, i ako sam kad nepravdu činio, ubuduće ja činiti je neću!'

34:33b.JOB.034.033Misliš da Bog mora njega kazniti, dok ti zamisli njegove prezireš? Al' kada ti odlučuješ, a ne ja, mudrost nam svoju istresi dÓe sada!

34:34b.JOB.034.034Svi ljudi umni sa mnom će se složit' i svatko razuman koji čuje mene:

34:35b.JOB.034.035Nepromišljeno Job je govorio, u riječima mu neima mudrosti.

34:36b.JOB.034.036Stoga, nek' se Job dokraja iskuša, jer odgovara poput zlikovaca;

34:37b.JOB.034.037a svom grijehu još pobunu domeće, među nama on plješće dlanovima i hule svoje na Boga gomila."

35

35:1b.JOB.035.001Elihu nastavi svoju besjedu i reče:

35:2b.JOB.035.002"Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ,

35:3b.JOB.035.003kada mu kažeš: 'Što ti je to važno, i ako griješim, što ti činim time?'

35:4b.JOB.035.004Na sve to ja ću odgovorit' tebi i prijateljima tvojim ujedno.

35:5b.JOB.035.005Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši!

35:6b.JOB.035.006Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao?

35:7b.JOB.035.007Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva?

35:8b.JOB.035.008Opakost tvoja tebi slične pogađa i pravda tvoja čovjeku koristi.

35:9b.JOB.035.009Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje moćnika,

35:10b.JOB.035.010nitko ne kaže: 'Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom ispunja,

35:11b.JOB.035.011umnijim nas od zvijeri zemskih čini i mudrijima od ptica nebeskih?'

35:12b.JOB.035.012Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca.

35:13b.JOB.035.013Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne čuje vapaje, da pogled na njih ne svraća Svesilni!

35:14b.JOB.035.014A kamoli tek kada ti govoriš: 'On ne vidi mene, parnica moja pred njime stoji, a ja na nj još čekam.'

35:15b.JOB.035.015Ili: 'Njegova srdžba ne kažnjava, nimalo on za prijestupe ne mari.'

35:16b.JOB.035.016Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."

36

36:1b.JOB.036.001Elihu nastavi i reče:

36:2b.JOB.036.002"Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.

36:3b.JOB.036.003Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.

36:4b.JOB.036.004Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.

36:5b.JOB.036.005Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.

36:6b.JOB.036.006Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.

36:7b.JOB.036.007S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.

36:8b.JOB.036.008Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,

36:9b.JOB.036.009djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.

36:10b.JOB.036.010Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.

36:11b.JOB.036.011Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.

36:12b.JOB.036.012Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.

36:13b.JOB.036.013A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;

36:14b.JOB.036.014u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.

36:15b.JOB.036.015Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:

36:16b.JOB.036.016izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.

36:17b.JOB.036.017Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,

36:18b.JOB.036.018nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.

36:19b.JOB.036.019Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.

36:20b.JOB.036.020Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.

36:21b.JOB.036.021Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.

36:22b.JOB.036.022Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?

36:23b.JOB.036.023Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?

36:24b.JOB.036.024Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.

36:25b.JOB.036.025S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.

36:26b.JOB.036.026Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!

36:27b.JOB.036.027U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.

36:28b.JOB.036.028Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.

36:29b.JOB.036.029Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?

36:30b.JOB.036.030Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.

36:31b.JOB.036.031Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.

36:32b.JOB.036.032On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.

36:33b.JOB.036.033Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.

37

37:1b.JOB.037.001Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

37:2b.JOB.037.002Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

37:3b.JOB.037.003Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

37:4b.JOB.037.004iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

37:5b.JOB.037.005Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

37:6b.JOB.037.006Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

37:7b.JOB.037.007svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

37:8b.JOB.037.008U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

37:9b.JOB.037.009S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

37:10b.JOB.037.010Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

37:11b.JOB.037.011I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

37:12b.JOB.037.012kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

37:13b.JOB.037.013Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

37:14b.JOB.037.014Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

37:15b.JOB.037.015Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

37:16b.JOB.037.016Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

37:17b.JOB.037.017Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

37:18b.JOB.037.018Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

37:19b.JOB.037.019DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

37:20b.JOB.037.020Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

37:21b.JOB.037.021Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

37:22b.JOB.037.022Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

37:23b.JOB.037.023Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

37:24b.JOB.037.024Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"

38

38:1b.JOB.038.001Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:

38:2b.JOB.038.002"Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?

38:3b.JOB.038.003Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči.

38:4b.JOB.038.004Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

38:5b.JOB.038.005Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?

38:6b.JOB.038.006Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni

38:7b.JOB.038.007dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?

38:8b.JOB.038.008Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina;

38:9b.JOB.038.009kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom;

38:10b.JOB.038.010kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama?

38:11b.JOB.038.011Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja!

38:12b.JOB.038.012Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno,

38:13b.JOB.038.013da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese;

38:14b.JOB.038.014da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu.

38:15b.JOB.038.015Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu.

38:16b.JOB.038.016Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio?

38:17b.JOB.038.017Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena?

38:18b.JOB.038.018Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.

38:19b.JOB.038.019Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine,

38:20b.JOB.038.020da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš?

38:21b.JOB.038.021Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik!

38:22b.JOB.038.022Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio

38:23b.JOB.038.023što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?

38:24b.JOB.038.024Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa?

38:25b.JOB.038.025Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini

38:26b.JOB.038.026da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema,

38:27b.JOB.038.027da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula?

38:28b.JOB.038.028Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa?

38:29b.JOB.038.029Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada?

38:30b.JOB.038.030Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana?

38:31b.JOB.038.031Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu,

38:32b.JOB.038.032u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima?

38:33b.JOB.038.033Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš?

38:34b.JOB.038.034Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?

38:35b.JOB.038.035Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'?

38:36b.JOB.038.036Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla?

38:37b.JOB.038.037Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove

38:38b.JOB.038.038dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe?

38:39b.JOB.038.039Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima

38:40b.JOB.038.040na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona?

38:41b.JOB.038.041Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane?

39

39:1b.JOB.039.001Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute?

39:2b.JOB.039.002Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade?

39:3b.JOB.039.003Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu,

39:4b.JOB.039.004a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se.

39:5b.JOB.039.005Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave?

39:6b.JOB.039.006U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje.

39:7b.JOB.039.007Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika.

39:8b.JOB.039.008Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom.

39:9b.JOB.039.009Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama?

39:10b.JOB.039.010Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim?

39:11b.JOB.039.011Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao?

39:12b.JOB.039.012Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito?

39:13b.JOB.039.013Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja.

39:14b.JOB.039.014On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije,

39:15b.JOB.039.015ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti.

39:16b.JOB.039.016S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari.

39:17b.JOB.039.017Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora.

39:18b.JOB.039.018Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku.

39:19b.JOB.039.019Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio?

39:20b.JOB.039.020Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem?

39:21b.JOB.039.021Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje.

39:22b.JOB.039.022Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće.

39:23b.JOB.039.023Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica.

39:24b.JOB.039.024Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat':

39:25b.JOB.039.025na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa.

39:26b.JOB.039.026Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi?

39:27b.JOB.039.027Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije?

39:28b.JOB.039.028Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih.

39:29b.JOB.039.029Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko.

39:30b.JOB.039.030Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on."

40

40:1b.JOB.040.001I Jahve se obrati Jobu i reče mu:

40:2b.JOB.040.002"Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!"

40:3b.JOB.040.003A Job odgovori Jahvi i reče:

40:4b.JOB.040.004"Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta.

40:5b.JOB.040.005Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti."

40:6b.JOB.040.006Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:

40:7b.JOB.040.007"Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči.

40:8b.JOB.040.008Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš?

40:9b.JOB.040.009Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet' možeš poput njega?

40:10b.JOB.040.010Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom.

40:11b.JOB.040.011Plani dÓe bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika.

40:12b.JOB.040.012Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca.

40:13b.JOB.040.013U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu.

40:14b.JOB.040.014Tada ću i ja tebi odat' hvalu što si se svojom desnicom spasio.

40:15b.JOB.040.015A sada, dÓe promotri Behemota! Travom se hrani poput govečeta,

40:16b.JOB.040.016u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom.

40:17b.JOB.040.017Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile.

40:18b.JOB.040.018Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge.

40:19b.JOB.040.019Prvenac on je Božjega stvaranja; mačem ga je naoružao tvorac.

40:20b.JOB.040.020Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra.

40:21b.JOB.040.021Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga.

40:22b.JOB.040.022Sjenu mu pravi lotosovo lišće, pod vrbama on hladuje potočnim.

40:23b.JOB.040.023Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne.

40:24b.JOB.040.024Tko bi za oči uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio?

41

41:1b.JOB.041.001(40:25) Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom?

41:2b.JOB.041.002(40:26) Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu?

41:3b.JOB.041.003(40:27) Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti?

41:4b.JOB.041.004(40:28) I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude?

41:5b.JOB.041.005(40:29) Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš?

41:6b.JOB.041.006(40:30) Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci?

41:7b.JOB.041.007(40:31) Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima?

41:8b.JOB.041.008(40:32) Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji!

41:9b.JOB.041.009(41:1) Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.

41:10b.JOB.041.010(41:2) Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?

41:11b.JOB.041.011(41:3) Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!

41:12b.JOB.041.012(41:4) Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.

41:13b.JOB.041.013(41:5) Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?

41:14b.JOB.041.014(41:6) Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?

41:15b.JOB.041.015(41:7) Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.

41:16b.JOB.041.016(41:8) Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.

41:17b.JOB.041.017(41:9) Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.

41:18b.JOB.041.018(41:10) Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

41:19b.JOB.041.019(41:11) Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.

41:20b.JOB.041.020(41:12) Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.

41:21b.JOB.041.021(41:13) Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.

41:22b.JOB.041.022(41:14) U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.

41:23b.JOB.041.023(41:15) Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.

41:24b.JOB.041.024(41:16) Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.

41:25b.JOB.041.025(41:17) Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.

41:26b.JOB.041.026(41:18) Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.

41:27b.JOB.041.027(41:19) Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.

41:28b.JOB.041.028(41:20) On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.

41:29b.JOB.041.029(41:21) K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.

41:30b.JOB.041.030(41:22) Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.

41:31b.JOB.041.031(41:23) Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.

41:32b.JOB.041.032(41:24) Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.

41:33b.JOB.041.033(41:25) Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.

41:34b.JOB.041.034(41:26) I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."

42

42:1b.JOB.042.001A Job ovako odgovori Jahvi:

42:2b.JOB.042.002"Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš.

42:3b.JOB.042.003Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim.

42:4b.JOB.042.004O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat', a ti me pouči.

42:5b.JOB.042.005Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.

42:6b.JOB.042.006Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu."

42:7b.JOB.042.007Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.

42:8b.JOB.042.008Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job."

42:9b.JOB.042.009Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i učiniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba.

42:10b.JOB.042.010I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao.

42:11b.JOB.042.011Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten.

42:12b.JOB.042.012Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica.

42:13b.JOB.042.013Imao je sedam sinova i tri kćeri.

42:14b.JOB.042.014Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a trećoj Keren-Hapuk.

42:15b.JOB.042.015U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći.

42:16b.JOB.042.016Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.

42:17b.JOB.042.017